U enciklici Solicitudo rei socialis (1987.) veliki papa Ivan Pavao II. po prvi put u jednom socijalnom dokumentu izrijekom govori o “strukturama grijeha”. Prema njegovu mišljenju potrebno je više pozornosti posvetiti društvenim, socijalnim i političkim strukturama i institucijama u svijetlu etičkih i moralnih principa. Čovjek živi u društvu, svoje odnose s drugima nužno strukturira te je njegov boljitak izravno vezan i uz poboljšanje društvenih struktura i mijenjanje zajednice.

Često se i u Katoličkoj Crkvi isticalo da je dovoljno promijeniti pojedinca i da će svijet (samim time) postati bolji. No, nije se dovoljno pozornosti posvećivalo važnosti promjena nepravednih društvenih, političkih ustrojstava i struktura, koje naprosto generiraju i potiču drušveno-gospodarske nepravde i “ovjekovječuju” zlo.

Riječ je o “moralnom zlu, plodu mnogih grijeha, koji vode do ‘strukture grijeha’”, a gotovo bez iznimke, kaže enciklika, mogu se svesti na ljudsku pohlepu: ponajprije za vlašću i materijalnim. Premda pokušaj prevladavanja strukturnoga, društvenoga grijeha ugrožava nutarnja slabost ljudskih postupaka te nepredvidive promjene društveno-gospodarskog, političkog ili socio-kulturnog konteksta, tj. grešnih struktura, Crkva nastoji produbiti shvaćanje društvenoga, strukturnog grijeha i pronaći put kako bi se on prevladao.

Bližnji nije samo nositelj prava i dužnosti, nego je živa slika Božja!

No, Crkva nema, naglašavao je već Pavao VI., nikakvih gotovih rješenja, niti političke moći niti gotovih tehničkih rješenja. Ono što ona ima jest višestoljetno iskustvo i svoj “socijalni nauk koji nije nikakova ideologija, već brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini i to u svjetlu vjere i crkvene predaje. Njegov je osnovni cilj da tu zbilju protumači, pri čemu ispituje je li ili nije u skladu ili ne sa smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku i o njegovom zemaljskom, a ujedno i transcendentnom pozivu, te da na temelju toga pruži putokaz kršćanskog življenja”(PP, 1967.).

A socijalni nauk Crkve, što se ustrojstva društvenoga i političkog života tiče, počiva na tri temeljna načela: načelu društvene solidarnosti, načelu zajedničkoga dobra i načelu supsidijarnosti. Bitno je utemeljen na smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku, tj. kršćanskoj antropologiji, kršćanskome viđenju čovjeka kao slike Božje i Božjeg prijatelja. U svjetlu vjere drugi, osoba, bližnji nije samo nositelj prava i dužnosti, nego je živa slika Božja. Dakle, iz razumijevanja čovjeka kao slike Božje i njegove bitno društvene naravi – (kršćanske) antropologije, proizlazi solidarnost s bližnjima, briga za čovjeka i njegove društvene strukture!

Solidarnost se pak očituje kao bezuvjetna ljubav prema bližnjemu!

A kršćanska antropologija, za razliku od liberalnog kapitalizma koji se temelji na individualnoj slobodi pojedinca i komunističkog socijalizma utemeljena na kolektivizmu, temelji se na kršćanskom personalizmu, što je ontološka razlika. Personalizam naime računa s osobom, kojoj je imanentna, bitna društvena narav i koja je po svojoj naravi upućena drugima. Osoba pak ne ostaje zatvorena u individualnim okvirima vlastiti samodostatnosti niti svoju osobnost gubi kao u kolektivizmu.

Odatle proizlazi solidarnost s drugim osobama i skrb za zajedničko, opće dobro. Stoga su “očevi” katoličkog socijalnog nauka svoje učenje jednostavno nazivali – solidarizam. Solidarnost se pak očituje kao bezuvjetna ljubav prema bližnjemu, jer je i drugi također živa slika i prijatelj Božji. Ona nipošto nije “osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi… Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer
svi smo mi uistinu za sve odgovorni.”

Iz solidarnosti s drugim i drugačijima, dakle, proizlazi i briga za zajedničko (opće) dobro. Obveza solidarnosti ne vrijedi samo za pojedince, ne ostaje na pojedinačnoj, osobnoj razini, nego vrijedi i za društvene, međunarodne strukture, za sve narode i za cjelovito čovječanstvo, cjelovitu “ljudsku zajednicu” ili svekoliku “ljudske obitelji”. Ona je dužnost (a ne izraz milosrđa!) onih u povoljnijem položaju.

Razvoj treba biti integralan!

Tako shvaćena solidarnost obuhvaća pomoć slabima (obveza solidarnosti), pravičnost trgovinskih odnosa (obveza socijalne pravde) i univerzalnu ljubav (obveza sveopće ljubavi). Razvoj treba biti integralan, što znači da ne zahvaća samo cjelovitu osobu nego i cjelovito čovječanstvo s njegovim društvenim i političkim strukturama. U tom bi svjetlu trebalo razumjeti i svjetski poznatu izreku: Razvoj je novo ime mira. Koliko li je samo suvremeni društveni poredak udaljen od solidarnosti i načela općega dobra! Živimo, nažalost, u svijetu u kojemu danomice bogati, na račun nerazvijenih i siromašnih, postaju još bogatijima, a siromašni upadaju u dužničko ropstvo i materijalnu i svekoliku bijedu.

Razumijevati uzroke društvenih bolesti i krizu suvremenog društva samo kao ekonomsku i političku, krajnje je nedostatno. Potrebno je obratiti pozornost ponajprije moralnim uzrocima, strukturnim manjkavostima, društvenim problemima i otklanjanju “grješnih struktura”. Upravo moralni aspekt društvene analize razlikuje socijalni nauk Crkve od izvanjskih, političkih i socijalnih raščlambi nepovoljne društveni realnosti i struktura grijeha.

Izvor: Tadić, Stipe. Grijesi i strukture. Nova prisutnost. 10 (2012) 3, 397-398.