Logopedica Zora Belanić i urednica Željka Šemper

Za vrijeme radnoga vijeka Belanić je radila kao profesorica logopedije u Centru za odgoj i obrazovanje u zagrebačkoj Dubravi s djecom s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima. Međutim, kako svjedoči, nije joj logopedija bila prvi izbor studija. Zbog ljubavi prema prirodnim znanostima najprije je mislila kako je pozvana raditi u šumarstvu.

„To je normalno traženje u mladosti. U početku me veselilo šumarstvo, ali kako sam išla u to dublje sam doživjela kako to nije to. Jednostavno sam rekla svojima da ne mogu ostati na tom fakultetu. Mama je sama jedan dan rekla da je najbolje da upišem logopediju. Ja sam se silno razveselila, kao da mi se lampica upalila u glavi. Premda sam bila 90 posto sigurna, i na trećoj godini sam isto imala pitanja je li to za mene”.

Prvo radno mjesto joj je odmah bilo u centru u Dubravi koje je posvećeno školovanju i rehabilitaciji djece s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima. No prvih šest godina nije radila kao logopedica – već kao rehabilitator.

„U početku me uhvatila panika. Nikad nisam mislila da ću ja u grupi ili u razredu raditi jer je logopedski posao pretežito individualan. Međutim svidjelo mi se jer je puno kreativnije i može se svašta raditi. To su djeca srednje škole i postajemo u to vrijeme prijatelji”.

Ja dijete vidim jednom tjedno, a oni u svim situacijama.

Istaknula je i kako u Centru za odgoj i obrazovanje je uočila i kako je bitan timski rad, jer se na taj način uočava problematiku djeteta sa svih aspekata te se najbolje može odlučiti o daljnjim koracima. U tom timu, kaže, vrlo su bitni i roditelji.

„Roditelj mi je uvijek prva figura u radu s djetetom. To je jednostavno i zakon. Moramo svi troje biti u skladu, stoga mi jako puno znače – njihovo mišljenje, sugestije. Ja dijete vidim jednom tjedno, a oni u svim situacijama”.

Kao logoped, zadatak je dobro balansirati stav roditelja i stručnjaka kako ne bi došlo do konflikata. „Dijete će se uvijek vratiti u obitelj i mi tu ravnotežu ne smijemo narušavati”, naglašava Belanić.

Prisjećajući se iskustva rada u Centru u Dubravi, Belanić je poručila kako je voljela raditi sa srednjoškolcima jer je s njima mogla razgovarati o mnoštvu tema. Iako se ponekad misli da u to doba je razvoj gotov, ono nikad ne prestaje.

I nisam se spustila već se uzdigla na dječju razinu. Ta razina je vrlo visoka – njih vode emocije, srce i duša

Ipak, u njenom srcu posebno mjesto imaju djeca mlađe dobi i rad s njima.

„Maleni su ipak maleni. Ušla sam u taj bogati svijet djece. I nisam se spustila već se uzdigla na dječju razinu. Ta razina je vrlo visoka – njih vode emocije, srce i duša”, kaže.

Ljubav prema djeci i poslanju je iskazala i čestom izradom kolača kako bi slavili dječje uspjehe.

Belanić je trenutno već šest godina u mirovini, a već četiri godine pruža logopedske terapije u sklopu udruge „Mali princ” iz Ivanić Grada.

„Do udruge sam došla preko jednog učenika čiji je otac osnovao udrugu, a nisu imali logopedicu. Nisam imala viziju kako će to izgledati jer je to ipak udruga, a ne ustanova koja se bavi rehabilitacijom. Prvo je to krenulo s par djece, a zatim se to širilo te je došlo i do 24-ero djece”, objašnjava Belanić.

„Zadržala su me djeca. Ta veza je nevjerojatna. Oni su onakvi kakvi jesu, iskreni. Ima dosta i udomljene djece te je meni to bio prvi susret. Morala sam se naviknuti na određeni odnos udomitelja i djece”, poručuje logopedica, koja je navela kako ju upravo u udruzi motivira prilika za pomoć djeci kada su doživjeli takva bolna iskustva.