Ljubav prema bližnjemu

Ponajprije: blago suditi. Blago suditi pogreške svoga bližnjega. Blago suditi o njegovim postupcima. Blag biti prema njegovim ukorijenjenim slabim stranama. Blag prema njegovim momentanim slabostima. Istina je, pogreška je pogreška, grijeh je grijeh i slabost je slabost. Ne traži se od nas da idemo zatvorenih očiju, da ne uočujemo tuđih pogrešaka, da izgubimo jasnoću suđenja tuđih čina ili da čak izgubimo kriterij što je dobro, a što je zlo. 163

Ne! Ako nam je sud odlučan i jasan, smijemo ga zadržati potpuno. Ako nam je rasuđivanje oštro i zdravo, hvalimo Boga za to. Blagost u suđenju bližnjega ne sastoji se u sljepoći, u neobjektivnosti, u nekoj dobroćudnoj sentimentalnosti i zatajivanju. Ne! Naš sud može biti jasan, odlučan, oštar. Djelo samo smijemo objektivno odmjeriti, pogrešku osuditi, ali prema osobi, prema čovjeku koji taj grijeh, tu pogrešku, tu slabost čini, ipak ćemo biti blagi.

Priznati što objektivno nije dobro, ali konačni sud o krivnji našega bližnjega prepustiti Bogu. To je kršćanska blagost

Tko zna odakle korijen tih zala u bližnjemu? Možda on ne nosi toliko subjektivne krivnje za svoje slabije čine? Tko zna koliko je tu hereditarne opterećenosti? Koliko je skrivio pogrešan odgoj? I koliko je naš bližnji kod čina koji su u sebi zli, koje mi ili osuđujemo ili nas smetaju, doista slobodan i prema tome sasvim odgovoran. I zato je staro pravilo: osuditi grijeh, ali ne osuditi grešnika. Priznati što objektivno nije dobro, ali konačni sud o krivnji našega bližnjega prepustiti Bogu. To je kršćanska blagost.

Kršćanska se blagost iz pogrešaka bližnjega nikada ne izruguje. Nikada na njihov račun ne pretjeruje. Bez posebne potrebe o njima nikad ne govori. Kršćanska se blagost prema pogreškama bližnjega dobrohotno spušta, nastoji ih shvatiti, razumjeti; ako mora blago ih kori; ako upozoruje bližnjega na njih, čini to mirno, fino, obazrivo. Bez nervoze, bez povišenoga glasa, bez tona odozgo, bez ponižavanja bližnjega. Ponizno, jer možda su naše pogreške još daleko veće; krotko, jer nemamo pravo biti tuđi suci; u ljubavi, jer inače i u svojoj i u tuđoj duši postizavamo upravo obratno.

Kršćanin u tuđu dušu ne ulazi ni čistim, a kamoli prljavim rukama. On po njoj ne kopka, ne istražuje, ne prevrće, jer je to sveto mjesto

Kršćanin je prema bližnjemu i njegovim pogreškama blag, milosrdan kao Samaritanac. On ih razumije, ispričava, ne ruga im se, ne govori o njima, a ako su mu jako teške ili ako vidi da jako nagrđuju bližnjega, onda radije za njih moli Boga, za njih nadoknađuje, pokoru za njih čini, nego da ih iznosi na sito i rešeto. Uopće kršćanin je prema duši bližnjega i svemu onome što ona u sebi nosi vrlo fin, obazriv, pun strahopoštovanja. On u tuđu dušu ne ulazi ni čistim, a kamoli prljavim rukama. On po njoj ne kopka, ne istražuje, ne prevrće, jer je to sveto mjesto.

A onda, onaj tko bližnjega ljubi, taj ga ljubi uvijek i svagdje. Poznato je da je ljubav domišljata. I ako netko nekoga iskreno ljubi, kršćanski ljubi, ta će se ljubav vidjeti u njegovoj domišljatosti. On će sam naći hiljadu zgoda i hiljadu sitnica da tu ljubav bližnjemu pokaže. Ne ispričava tu izgovor: Nisam se sjetio. Nisam zapazio. Nisam ni vidio da mu to i to treba. – Ili: Sasvim sam se zavukao u svoje probleme, pa nisam dospio misliti na druge. Nisi se sjetio, nisi zapazio? A nije ti svejedno ako se netko drugi tebe ne sjeti i ne zapazi.

Tko domišljatost u ljubavi po naravi ne posjeduje, mora ju steći, boriti se za nju svaki dan, trenirati se u njoj

Ljubav je domišljata. I tko tu domišljatost po naravi ne posjeduje, mora ju steći, boriti se za nju svaki dan, trenirati se u njoj. Baš kao i u svakoj drugoj stvari, koju ili treba izagnati iz duše ili koja u duši manjka, pa je treba u dušu unijeti. I ta se domišljatost dade postići. A kad se ona stekne, pa makar i uz krvave napore, onda nas neće ostaviti ni onda kad imamo, ne znam kako teške, svoje probleme i jade.

A gdje se ta domišljata ljubav prema bližnjemu ukazuje? U svemu. Pomoći mu u teškim poslovima. Učiniti mjesto njega koji zadatak, za koji on nije dorastao ili je previše tereta na njegovim leđima. Ne voditi s njim razgovor koji ga smeta, vrijeđa ili razdražuje. Ne govoriti o stvarima koje u njemu oživljuju kakvu bol. Govoriti potiho kad on radi ili moli. Tiho hodati, na prstima kad on spava. Dati mu pravo u razgovoru i prednost u sudovima ako se ne radi o stvari gdje bi naš uzmak učinio zlo. Dati mu uvijek počasnije i uglednije mjesto. Ne gurati se s njime kroz vrata. Dignuti predmet koji mu je ispao iz ruku. Strpljivo saslušati njegove jade. Nikad ne iznositi ono što su drugi ljudi o njemu rekli itd…

29. XII. 1945.

Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.