Procesije nas podsjećaju da smo hodočasnici koji putuju ovim zemaljskim postojanjem slijedeći Isusa na "Putu" (rani naslov za Crkvu). Javne procesije s Presvetim sakramentom postale su popularne tek kad je dovedena u pitanje Isusova stvarna prisutnost u euharistiji. Tridentski je sabor 1551. učio da se Presveti Sakrament „treba počastiti izvanrednim svečanim proslavama (i) svečano nositi od mjesta do mjesta u procesijama po hvalevrijednom sveopćem obredu i običaju svete Crkve“
Procesije su odavno oblik liturgijske molitve, piše Simply Catholic. Procesije prema i unutar svetih mjesta, posebno Hrama u Jeruzalemu, obilježile su brojne blagdane u židovskoj molitvi, a mnogi su psalmi sastavljeni da prate takve povorke. Kao primjer, Talmud opisuje procesije sedam dana svetkovine Sjenica, tijekom kojih su ljudi ukrašavali oko oltara granama vrbe, pjevajući litaniju koja je kao refren uključivala Psalam 118, 25, ;O Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj!”
Sv. Bazilije na istoku i sv. Ambrozije na zapadu navode da su se ove povorke prakticirale dugi niz godina, popraćene pjevanim litanijama.
Javne procesije s Presvetim sakramentom postale su popularne tek kad je dovedena u pitanje Isusova stvarna prisutnost u euharistiji. Mnogo stoljeća ova se sakramentalna stvarnost uzimala zdravo za gotovo, ali u 11. stoljeću se za arhiđakona Berengara iz Toursa – koji je predavao u katedralnoj školi u Chartresu u Francuskoj – dovodio u pitanje stvarnu prisutnost Euharistije (iako se povjesničari ne slažu oko toga je li on zapravo poricao Stvarnu prisutnost, prihvaćeno je da je Berengar dovodio u pitanje transupstancijaciju kao opis promjene koja se događa kad kruh i vino postanu Tijelo i Krv Kristova). Otvoreno poricanje stvarne prisutnosti u euharistijskim vrstama došlo je s protestantskim reformatorima.
Kao odgovor na protestantske ideje da je Euharistija bila samo simbol, Crkva je jasno potvrdila drevno razumijevanje stvarne prisutnosti – a procesije ulicama gradova i sela postale su popularne kao sredstvo za otvoreno pokazivanje podrške i poštovanja prema ovoj stvarnosti. Tridentski je sabor 1551. učio da se Presveti Sakrament „treba počastiti izvanrednim svečanim proslavama (i) svečano nositi od mjesta do mjesta u procesijama po hvalevrijednom sveopćem obredu i običaju svete Crkve“.
Teološki, procesije nas podsjećaju da smo hodočasnici koji putuju ovim zemaljskim postojanjem slijedeći Isusa na “Putu” (rani naslov za Crkvu). U euharistijskim procesijama Velikog četvrtka i svečanosti Presvetog Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo) javno objavljujemo ovu istinu, slijedeći Gospodina fizički, čak i kad se iznova obvezujemo da ćemo to činiti duhovno. Također javno svjedočimo kako prihvaćamo Gospodinove riječi: „Kruh koji ću dati moje je tijelo za život svijeta“ (Iv 6,51). Kao takve, javne povorke služe kao alati evangelizacije unutar naših susjedstava.