Župna crkva sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj Vesi sagrađena je između 1782. i 1790. godine na mjestu nekadašnje gotičke crkve. S kupolastim svodovima nad brodom i svetištem te sa zvonikom uklopljenim u pročelje stilski se nadovezuje na arhitektonska rješenja niza jednobrodnih sjevernohrvatskih crkava barokno-klasicističke tipologije.

Gradnja crkve pripisuje se Johannesu Eytheru iz Moravske, koji je u Zagrebu živio od 1775. godine do smrti 1822. Premda se među njegovim sačuvanim planovima i troškovnicima iz razdoblja do 1790. godine crkva sv. Ivana Krstitelja ne spominje, pretpostavka o njegovom autorstvu temelji se na činjenici da već 1782. godine Eyther u Zagrebu ima ukupno trideset pomoćnika i naučnika, a 1795. njih čak četrdeset tri, daleko više od ostalih zagrebačkih graditelja.

Pogled u unutrašnjost crkve otkriva njezinu stilski slojevitu opremu među kojom se vrsnoćom ističu barokni oltari sv. Ivana Krstitelja, sv. Franje Asiškog i sv. Jeronima izrađeni od raznobojnog mramora. Tri oltara dopremljena su u crkvu 1884. godine iz Zagrebačke katedrale, kada su nakon razornog potresa 1880. zbog planirane Bolleove regotizacije, iz nje uklonjeni gotovo svi barokni oltari. Glavni oltar, s kipovima sv. Martina i sv. Lovre i slikom Kristova Krštenja iz kasnog 19. stoljeća, nekadašnji je oltar sv. Emerika iz 1756. godine. Slovenski povjesničar umjetnosti Matej Klemenčić pripisuje Francescu Rottmanu, nasljedniku Francesca Robbe.

Sv. Ivan Krstitelj, Nova ves, Pogled prema svetištu / Foto: Mario Braun

Oltari sv. Franje i sv. Jeronima, smješteni lijevo i desno uz trijumfalni luk, istovjetni su u svim arhitektonskim i dekorativnim dijelovima – oltarnim stipesima u stilu rokokoa i arhitektonskim retablima u duhu kasnobaroknog klasicizma iznad kojih nedostaju atike, od kojih je sačuvana samo ona s oltara sv. Jeronima, pohranjena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Izradio ih je riječki kipar talijanskog podrijetla Sebastijan Petruzzi za Zagrebačku katedralu između 1780. i 1783. godine kako bi zamijenili drvene oltare s kraja 17. stoljeća u podnožju pjevališta. Oba oltara u sredini imaju visoke reljefe s prikazima titulara, kojima su sa strana pridruženi kipovi svetaca. Na oltaru sv. Jeronima to su evanđelisti Ivan i Matej, a na oltaru sv. Franje sv. Benedikt i sv. Antun Padovanski. Dok plitki reljef na stipesu oltara sv. Jeronima ponavlja drugačije komponiran prikaz sv. Jeronima u pustinji koji se nalazi i na velikom reljefu retabla, na stipesu franjevačkog oltara prikazan je Porcijunkulski oprost.

Oltar sv. Jeronima / Foto: Mario Braun

Uočljiva značajka župne crkve sv. Ivana Krstitelja su stilski neujednačeni zidni oslici. Svod i zidove svetišta, uključujući iluzionistički oltar s likovima sv. Mateja i sv. Augustina, koji uvjerljivo upotpunjuje mramorni oltar u apsidi naglašavajući dojam njegove monumentalnosti, oslikao je 1792. godine Antun Archer. Podaci iz matičnih knjiga i sačuvani popis Archerove pokretne i nepokretne imovine, sastavljen 25. veljače 1808. godine nakon njegove smrti, otkrili su nekoliko osnovnih podataka o tome slikaru nastanjenom Zagrebu, gdje je četiri godine prije smrti kupio kuću na Opatovini.

Oslik na svodu crkvenog broda iz 1893. godine djelo je Marka Antoninija, rođenog Talijana koji je slikarstvo učio na Akademiji u Rimu, a 80-ih se godina se nastanio u Zagrebu, gdje je na Novoj Vesi imao atelijer. Kada je riječ o zidnim slikama iz 1792. u svetištu i osliku iz 1786. godine u kapeli sv. Križa s ulazom na sjevernom zidu svetišta, svakako je zanimljivo pitanje njihova autorstva. Još davne 1899. godine, u knjižici pod naslovom Župa sv. Ivana u Novoj Vesi objavio je Janko Barlè podatak da su među majstorima i obrtnicima, koji su sudjelovali u izgradnji i opremanju nove crkve sv. Ivana na Novoj Vesi bili uposleni „slikari Lerchinger i Antun Archer“. Slijedom toga podatka zidne su se slike u kapeli Svetoga Križa dugo vremena pripisivale Jožefu Antonu Lerchingeru, jednom od najvažnijih slovenskih rokoko majstora. Barlèov navod iz danas nedostupnog izvora utjecao je na to da inače dobri poznavatelji Lerchingerova opusa pripišu novoveške slike njegovu kistu, premda ih je stilska analiza navodila na posve drugačiji zaključak. No oslik koji jedinstvenom idejom Apostolskog vjerovanja objedinjuje sve raspoložive zidne kapele Svetoga Križa ni u jednom prikazu ne ukazuje na Lerchingerov karakteristični stil. Nad oltarnom menzom u kapeli visi velika slika na platnu Skidanje Krista s križa, izrađena prema grafičkom prijevodu istoimene slike iz 1541. godine, djelu talijanskog slikara Daniele da Volterra u kapeli Orsini rimske crkve Trinità dei Monti. Autor slike, Iohannes Mertz iz Budima, iste je 1798. godine naslikao i oltarnu palu s prikazom pobjede Mihaela Arkanđela nad Sotonom smještena iznad menze desnog bočnog oltara u crkvenom brodu. Ovaj put kao predložak mu je poslužila grafika nastala prema istoimenoj slici Guida Renija iz 1635. godine u crkvi Santa Maria della Concezione u Rimu.

Kapela sv. Križa, Poklonstvo pastira i Bog Otac / Foto: Mario Braun

Nedaleko od crkve sv. Ivana Krstitelja, svega dvjestotinjak metara južnije nalazi se kapela Majke Božje Žalosne ili Gospe Novoveške, sagrađena 1763. u blizini mjesta na kojem je uz potok Medveščak nekada stajao kameni pil s kipom Žalosne Bogorodice, danas smješten u predvorju župne crkve sv. Ivana. Zbog smještaja uz Novovešku cestu kapela je orijentirana prema zapadu, a čistim volumenom unatoč skromnim dimenzijama dominira prostorom u kojem se nalazi. Nekada popularno stjecište vjernika koji su kapelu pohodili ponajviše zbog spomenutoga kipa, koji su smatrali čudotvornim, danas je većim dijelom godine zatvoreno.

A. J. Lerchinger, detalj oslika u kapeli M. B. Žalosne / Foto: Mario Braun

Na zidovima, apsidi i svodu kapele nalazi se rokoko dekoracija štajerskog slikara druge polovice 18. stoljeća, spomenutoga Antona Jožefa Lerchingera. Lerchinger u naše krajeve donosi iluzionističko slikarstvo nastalo pod utjecajem štajerskog, tirolskog i bavarskog baroknog slikarstva, kojemu je u gene utkana tradicija talijanskog iluzionizma. Oslanjajući se na spomenute uzore, školujući se kod austrijskog slikara Johana Christosoma Vogela, Lerchinger u crkvama, kapelama i dvorcima na području Štajerske i Hrvatske stvara osebujne iluzionističke ansamble, specifične po svojoj izrazitoj dekorativnosti. Njegovo se slikarstvo možda najizravnije nadovezuje na kasnobarokni stil očitovan u djelima poznatoga štajerskog slikara Franza Ignaza Flurera. Flurerov utjecaj nije toliko nazočan u slikanju arhitekture, gdje Lerchinger odustaje od logične tektonike stvarnog arhitekturalnoga iluzionizma, priklanjajući se, osobito u kasnijim djelima, bujnom rokoko-ornamentu kao surogatu štuko-ukrasa. Njegov utjecaj odaju prije svega kompozicijske sheme figurativnih prikaza, tipologija likova, izrazito plastični tretman slikane forme te pojedina ikonografska rješenja.

Nad minijaturnim kvadratnim prostorom kapele s pravokutnom apsidom zaobljenih uglova, uzdiže se plitki svod koji bujna arhitektonska dekoracija transformira u kupolu. Cijeli iluzionistički sklop usmjeren je prema središnjem medaljonu, tek simboličnoj naznaci monumentalnih apoteoza i nebeskih pejzaža visokog baroka, u kojem lebde dva ljupka mala anđela.

A. J. Lerchinger, oslikani svod kapele M. B. Žalosne na Novoj vesi / Foto: Mario Braun

U odnosu na spomenutu kapelu sv. Križa, u kojoj unatoč razvijenoj iluzionističkoj arhitekturi naglasak nose narativni prizori, mali figurativni prikazi u kapeli Majke Božje Žalosne podređeni su arhitektonskoj konstrukciji, implicirajući simboliku cjeline. Uočljiva simetrija cjelokupne kompozicije koja se ne temelji na posve logičnoj vezi nosivih i nošenih dijelova, simbolizira u suštini harmoniju svijeta koji je Kristovom smrću oslobođen od grijeha. Slikana arhitektura nije samo okvir kroz koji se otvara pogled u nebeski i božanski svijet, već ga ona u svojoj cjelini predstavlja. Iako u formalnom pogledu podređeni iluzionističkoj arhitektonskoj konstrukciji, prikazi Adama i Eve i mladića koji nosi instrumente Kristove muke, u lunetama nad južnim i sjevernim prozorom, bitno određuju ikonografski smisao cjeline – oba na simboličan način govore o Istočnom grijehu i cijeni koja je morala biti plaćena za njegovo iskupljenje.