Imam samo jednu molbu: Nemojte toliko hvaliti nas, nego Gospodina!“ napomenula je na kraju našeg razgovora Anđela, majka četvorice sinova i četiri kćeri. „Ali, vi ste Božji suradnici, otvoreni za suradnju s Njim, pa zaslužujete pohvalu. Samo ćemo prenijeti ono što je“, uzvraćam toj hrabroj ženi.

Anđela (40) i suprug Tomislav (44) Zuanović iz Bibinja u braku su 17 godina i roditelji su osmero djece. To su: Jakov (16), Agneza (14), Rita (11), Ante (10), Grgo (8), Marija (4), Jerolim (2) i Stošija (8 mjeseci). Tomislav ističe, „i još petero djece na nebu“, s kojima je Anđela doživjela spontani pobačaj.

Njihova osmomjesečna kćer Stošija krštena je za vrijeme Uskrsnog bdijenja na Veliku subotu, 3. travnja, u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Bibinjama.

Krštenje Stošije u Bibinjama

„Svako dijete nosi ispod pazuha komad kruha. Vidjeli smo i vidimo kako Bog proviđa, blagoslivlja i daje. U svemu ovome Bog nas nikad nije napustio. Ušli smo u zajednicu Neokatekumenski put, tu smo čuli Riječ koja nas je otvorila životu“, ističe Tomislav, profesionalni vozač.

Mi znamo da su oči drugih uperene u nas. I mi trebamo biti znak. To nisu naše snage, naše sposobnosti. Sve je to Božja ruka

„Koliko ćemo imati djece, to smo ostavili Bogu i prepustili Njemu. Prihvaćamo kada Bog daje i kako daje. Znači, kada Bog daje, to je najbolje za nas. Sa svakim novim životom je veći blagoslov, veća radost. Ljubav se umnaža. Svaka nova trudnoća je veća ljubav, veća radost. Nikad nismo osjetili prazne ruke. Mi znamo da su oči drugih uperene u nas. I mi trebamo biti znak. To nisu naše snage, naše sposobnosti. Sve je to Božja ruka – ne naša slava, nego Božja slava!“ naglašava odgajateljica Anđela i poručuje: „Prepustite se tome, jer u suprotnom ne znate što gubite. Nepojmljivo je i nezamislivo koliko ta ljubav i radost po djeci mogu biti prisutni. Zamislite da je nešto jedanput, pa kada je toga dva puta više. Pa još dva, i još, još više, puta dva, puta dva, radost se umnaža sa svakim novim djetetom“, pokušava Anđela dočarati tu umnoženu masu blagoslova koje donosi svako dijete.

Ta majka ne idealizira život niti oduzima njegove bore i nabore, nego realno govori o stvarnosti. „Stvarno vidim da se Bog proslavlja preko nas, ovako slabih. I mi u obitelji vičemo, poviknemo jedno na drugo, deremo se po kući, pomislim kako nas cijelo susjedstvo čuje. Ali, u svakoj obitelji gdje su djeca, a kamoli više djece, ima vike, svađe, to su normalne stvari, i to je dio života“, kaže Anđela. Sve je to dio odgojnog rasta i procesa sazrijevanja, u prvoj obitelji iskusi se što znači tražiti oprost i graditi pomirenje.

Bog svaku patnju blagoslivlja i okreće na dobro

Anđela je doživjela i pet spontanih pobačaja. „To mi je bila velika duhovna borba, mogla sam posustati, zatvoriti vrata Bogu i svemu i reći ‘Ja to više ne želim’. Ali, uvijek je u meni kopkalo – prepusti Bogu, sve što od njega dolazi je dobro. I ta djeca koja su na nebu su milost, jer to su anđeli koji mole za nas. Bog svaku patnju blagoslivlja i okreće na dobro“, ohrabruje Anđela.

„S rođenjem sedmog djeteta imala sam traumatično iskustvo. Mislila sam da će mi biti teško opet otvoriti se životu. Ali, osmi porod bio mi je najlakši porod od sve djece, najljepši. Kao da me Bog nagradio, tu moju otvorenost životu, s tako predivnim iskustvom. Stošija nam je donijela toliko radosti i blagoslova. Stvarno, kad se prepustiš Bogu, koliko god ti bilo teško, bude te strah, doživiš trpljenje, ali Bog stostruko blagoslovi i uzvrati, nagradi tvoju vjernost i pouzdanje u Njega“, svjedoči Anđela.

Neki joj i s divljenjem kažu, „Kako sve uspiješ!?“. „Ma, ne uspijem. Ali, hrabro, malo pomalo idete“, potiče Anđela na ustajanja nakon zastajanja i padova.

„U našem slučaju Božja prisutnost je velika. Božji prst je u svemu ovome. Kreator koji nam je dao život, taj isti Kreator i dalje daje život. Ali od nas traži da kažemo Bogu ‘Da’. To vam je – krenete u život, maknete se od rive, idete na otvoreno more. Imate veće valove, manje valove, imate bonacu, takav vam je život. Ali uz Božju pomoć, Božju snagu, ide se naprijed“, ohrabruje Tomislav.

Obitelj Zuanović / Privatni album

U ničemu materijalnome ne oskudijevaju, ali pritom ne misli „kako ispada da štedimo, zato što nas je puno“. Treba živjeti umjereno i skromno, a milost je u odgoju da djeca vide kako se sve što imaju u zajednici obitelji, međusobno dijeli i jedno drugo pomažu.

„Da si i ne znam koliko bogat, uvijek treba gledati na drugoga, uvijek treba gledati na potrebitoga. Kušamo pratnju Božje providnosti i u osiguranju materijalnih potreba. Ali to su slatki problemi, slatke kušnje. Znamo da smo uvijek u Božjoj prisutnosti. Uvijek tražimo Božju volju“, kaže Tomislav.

Dogodi se da bude pri kraju mjeseca, a plaća još nije stigla. Ali, prihvatiš tu situaciju, i bit će. Kad se najmanje nadaš, Bog preko osoba i zbivanja učini da nam dođe potrebno

„To je borba, nekad imaš više, nekad imaš manje. Dogodi se da bude pri kraju mjeseca, a plaća još nije stigla. Ali, prihvatiš tu situaciju, i bit će. Raspolažeš s onim što imaš. Znaš da će biti, Bog neće iznevjeriti. Bog stvarno proviđa, u svakakvim situacijama. Kad se najmanje nadaš, Bog preko osoba i zbivanja učini da nam dođe potrebno. Kako se kaže, padne nam k’o iz vedra neba, Providnost nas iznenadi, baš u trenutak kad je potrebno“, svjedoči doživljeno Anđela.

Zuanovići u obitelji svaku večer zajedno s djecom izmole deseticu krunice, mole i za ručkom i blagovanjem. Pritom se uvijek sjete potrebnih i mole da Bog da providi i onima koji nemaju. Svaku nedjelju mole pohvale s djecom, ujutro mole Psalme iz Časoslova, čitaju Božju riječ i Evanđelje od danas. Nekad i nasumice otvore Božju riječ, da čuju što im Bog govori za taj dan, za njihovu situaciju.

Anđela i Tomislav zajedno su se dodatno izgrađivali i rasli u vjeri na Neokatekumenskom putu. „Kad je to u Crkvi, ne može biti loše“, mislila je Anđela kad ju je suprug, tada kao mladić svoju djevojku, pozvao da zajedno krenu u tu formaciju koja ih pratila za vrijeme mladenaštva i obiteljskog života.

Prije par godina, iz zajednice neokatekumena išli su po dvoje u paru od sjevera Slovenije do juga bivše države naviještati Krista i Božju riječ. „U tih sedam dana brat i ja nismo kilogram hrane pojeli. Zaista, ne živi čovjek samo o kruhu, nego od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta. Živi i od Božje riječi. Svaki dan molili smo krunicu, slavili misu, naviještanje. I tu sam doživio Božju prisutnost“, svjedoči Tomislav.

Anđela je povratnica iz Australije 1995. godine. U svojoj 14. godini života vratila se iz Sydneya gdje je rođena, sa svojim roditeljima, ocem Mladenkom i majkom Lidijom Marijom, rođ. Lisica. Tomislavovi roditelji su Grgo i Marija, rođ. Bralić.

Tko zna što bi bilo sa svima nama kao obitelji, da smo ostali u Australiji. Možda bismo se bili izgubili u tuđini, pogotovo u vjerskom smislu

„Došli smo pred akciju Oluja, 1. kolovoza 1995. g. Mama je plakala, govorila je tati: ‘Di me doma vodiš? Rat je, svi bježe iz Hrvatske, a mi se vraćamo’. Ali, tata je uvijek imao to u srcu: ‘Moramo se vratiti, ne želim da mi djeca budu izgubljeni, u stranom svijetu’. Zahvalna sam da smo se vratili. Gospodin je to sve vodio. Tako smo i rasli i očvrsnuli u vjeri, ostali smo u Crkvi. Muža sam upoznala preko Crkve. Tko zna što bi bilo sa svima nama kao obitelji, da smo ostali u Australiji. Možda bismo se bili izgubili u tuđini, pogotovo u vjerskom smislu. Ovako smo na svome, živimo s Bogom“, poručuje Anđela.

Obitelj Zuanović / Privatni album

Zuanovići imaju potporu svojih roditelja, Božja providnost prati ih i preko bibinjskog župnika don Zdenka Milića i časnih sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova koje djeluju u Bibinjama, župi koju inače krase obitelji s brojnom djecom i gdje ih se godišnje više rađa nego umire.

Sva djeca Zuanovića nose biblijsko ime jer je uvijek uz njihovo rođenje ili trudnoću, sa svakim pojedinim djetetom bio neki poseban događaj koji bi ukazivao baš na to ime.

„Prvijenac sin Jakov – oduvijek nam je to bilo jako ime, onaj koji se borio s Bogom. Uvijek nas je Bog pratio kroz neke životne događaje, da se pojavio svetac uz trudnoću nekog djeteta. Grgo je rođen na sv. Grgu 3. rujna, Ante je ime našeg djeda koji je umro dok je njegov sin bio maleno dijete, a i naš sin je rođen blizu blagdana sv. Ante. Rita je svetica nemogućeg, njoj smo se molili. Stošija je velika svetica, koja se borila, zaštitnica je Zadarske nadbiskupije. Uvijek nas je nešto pratilo, Bog nam je pokazao jasne znakove – Sada će se to dijete tako zvati!“ podsjeća Anđela.

Ne može se uvijek kukati, tama je, tama. Upali onu šteriku, upali onaj lumin – i najveću tamu će razbiti

Tomislav poručuje ljudima neka sebe i svoje živote predaju Bogu. „Ljudi misle da ne mogu imati više djece, zatvoreni su, ali limitirani su jer žele sve činiti svojim snagama. Ovdje, u ovome nema svoje snage. Čovjek koji imalo vidi, vidi da je u našem slučaju Božja prisutnost velika. Problem je što je čovjek zaboravio na Boga. Čovjek je samodostatan, želi biti bog koji ima novaca, da može odlučivati o svemu. Zato imamo košmar, instant obitelji.

Na živom primjeru obitelji s brojnom djecom, ljudi mogu vidjeti kako se uspijeva s Bogom – ‘ko ima oči neka vidi, ‘ko ima uši neka čuje. Te su obitelji pozitivan primjer na kojega se može ugledati. To je pozitivan plus i za Crkvu u Hrvatskoj. Ne može se uvijek kukati, tama je, tama. Upali onu šteriku, upali onaj lumin – i najveću tamu će razbiti“, poručuje otac Tomislav Zuanović.

Zuanovići su upalili svjedočko svjetlo i po krštenju Stošije baš u vrijeme Uskrsnog bdijenja, noći koja je navijestila Uskrs, rođenje Života. U uskrsnoj noći dogodio se proboj svjetla u tamu, baš kako Tomislav potiče da smo svi pozvani činiti – paliti šterike, lumine. Koliko god mali bili, jači su od tame koja ih okružuje, probijaju tamu i obasjavaju je svojim svjetlom, griju toplinom svoga plamena.

Tomislav Zuanović kaže: „Uskrsno bdijenje je najveća noć. U starije vrijeme, Pashalnu noć čekalo se cijelu godinu, da bi se krstila djeca na Veliku subotu. Prolazak Isusa Krista iz smrti u život bio je kroz tu noć. Zato smo htjeli Stošiju krstiti u uskrsnoj noći, noći Kristovog rađanja iz smrti u vječni život i po Njegovom uskrsnuću, rađanja svakog, novog života. Uvijek smo pozvani bdjeti, ne samo tu svetu noć. Isus Krist je uskrsnuo, aleluja!“.