S mrežne stranice Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu prenosimo dio obraćanja sv. Ivana Pavla II. rimskim sveučilištarcima četvrtak, 5. travnja 1979.

Pasha znači „prolazak“. U Starom Zavjetu značila je izlazak iz „kuće ropstva“, iz zemlje egipatske i prolazak kroz Crveno more pod posebnom zaštitom Onoga Koji Jest prema „Obećanoj zemlji“. Hod je trajao četrdeset godina. U Novom zavjetu ta se povijesna pasha ostvarila u Kristu tijekom tri dana: od četvrtka navečer do nedjelje ujutro. I znači prolazak kroz smrt do uskrsnuća, a istodobno izlazak iz ropstva grijeha prema sudjelovanju u Božjem životu pomoću milosti. Krist kaže: „ako tko očuva moju riječ, ne će vidjeti smrti dovijeka“ (Ivan 8, 51). Te riječi istodobno ukazuju na to što je Evanđelje. To je knjiga vječnoga života prema kojoj idu nebrojeni putovi čovjekova zemaljskoga hodočašća. Svatko od nas hoda jednim od tih putova. […] U svjetlu Evanđelja naš život dobiva novu dimenziju. Postiže svoje definitivno značenje. Stoga se pokazuje da je sam život prolazak.

Ljudski je život prolaženje. Ovaj život nije cjelina konačno zatvorena između datuma rođenja i datuma smrti. Otvorena je posljednjemu ispunjenju u Bogu. Svatko od nas bolno osjeća kraj života, granicu koju je postavila smrt. Svatko je od nas nekako svjestan činjenice da čovjek nije u potpunosti sadržan u tim granicama i da ne može definitivno iščeznuti.

Previše neizgovorenih pitanja i previše neriješenih problema – ako ne u dimenziji osobnoga, pojedinačnoga života, barem onoga u životu ljudskih zajednica: obitelji, narodâ, čovječanstva – zaustavljaju se u trenutku smrti svakoga čovjeka. Zapravo, nitko od nas ne živi sam. Kroz svakoga čovjeka prolaze razni krugovi. I sveti Toma kaže: „Anima humana est quodammodo omnia“ (Izlaganje Aristotelove knjige O duši, III, 8, lect. 13). U sebi nosimo potrebu za „univerzalizacijom“. U danom trenutku smrt sve to prekida…

Tko je Krist? On je Sin Božji koji je preuzeo ljudski život u njegovoj vremenskoj usmjerenosti prema smrti. Prihvatio je nužnost smrti. Prije nego što ga je smrt sustigla, više puta mu je prijetila. Evanđelje podsjeća na jednu od tih prijetnji: „pograbiše kamenje da bace na nj“ (Ivan 8, 59).

Krist je onaj koji je prihvatio cijelu stvarnost ljudskoga umiranja. I upravo zato on je onaj koji je napravio korjenitu promjenu u načinu razumijevanja života. Pokazao je da je život prijelaz, ne samo do granice smrti, nego i novoga života. Tako je križ za nas postao vrhovna katedra istine o Bogu i o čovjeku. Svima nam je studirati na toj katedri, bez obzira na naše godine. Tada ćemo shvatiti da je križ i kolijevka novoga čovjeka.

Koji su školovani na toj katedri tako gledaju na život, tako ga doživljavaju. I tako poučavaju druge. Utiskuju takvo značenje života u cijelu vremenitu zbilju: na moral, stvaralaštvo, kulturu, politiku, gospodarstvo. […] Samo takvo poimanje života daje punu važnost svim problemima vremenite stvarnosti. Otvara mogućnost da ih se u potpunosti stavi u čovjekovo postojanje. Ne dopušta zatvaranje čovjeka u privremene stvari, ne dopušta da ga u potpunosti podredi njima. Odlučuje o njegovoj slobodi.

Život je ispit. Dajući ljudskomu životu to „pashalno“ značenje, to jest da je prelazak, prolazak u slobodu, Isus Krist je svojom riječju, a još više vlastitim primjerom učio da je ispit. Ispit odgovara važnosti sila nakupljenih u čovjeku. Čovjek je stvoren „za“ ispit i pozvan na njega od početka. Potrebno je duboko promisliti o tom pozivu, razmišljajući o prvim poglavljima Biblije, osobito o prva tri. Čovjek je ondje određen ne samo kao biće stvoreno „na sliku Božju“ (Postanak 1, 26-27), nego u isto vrijeme i kao biće podložno ispitu. A to je – ako dobro raščlanimo tekst – ispit misli, „srca“ i volje, ispit istine i ljubavi. U tom smislu to je istovremeno i ispit saveza s Bogom. […]

Krist potvrđuje to značenje života: on je čovjekov veliki ispit. I upravo iz toga razloga važan je za čovjeka. Nije važan, naprotiv, ako držimo da čovjek u životu mora samo izvlačiti korist, služiti se, „uzimati“, pa čak se i neumorno boriti za pravo da zagrabi, iskoristi, „uzme“…

Život je smislen kad se smatra i živi kao ispit etičnoga ponašanja.

Krist potvrđuje to značenje i istodobno definira odgovarajući opseg toga testa kakav je ljudski život. Pročitajmo pažljivo, primjerice Govor na gori i 25. poglavlje Matejeva evanđelja, sliku suda. Samo to dovoljno je da u nama obnovi temeljnu kršćansku svijest o smislu života.

Pojam „ispita“ usko je povezan s pojmom odgovornosti. Oboje su upućeni našoj volji, našim djelima. Prihvatite, dragi prijatelji, oba ta koncepta – ili točnije obje stvari – kao elemente izgradnje vlastite čovječnosti. Ta je vaša čovječnost već zrela i istodobno je još uvijek mlada. U fazi je konačnoga oblikovanja životnoga pothvata. To se oblikovanje događa osobito u „akademskim“ godinama, u vrijeme visokoga obrazovanja. Možda je taj projekt osobnoga života trenutno zastao zbog mnogih nepoznanica. Možda vam još uvijek nedostaje točno viđenje vlastitoga mjesta u društvu, posla za koji se pripremate tijekom studija. Svakako to jest velika poteškoća, ali takve poteškoće ne mogu paralizirati vaše inicijative. Ne mogu iznjedriti samo agresiju. Ona ne će ništa riješiti. Ne će promijeniti život na bolje. […]

Pokušajte prihvatiti poteškoće s kojima se morate suočiti kao dio ispita koji je život svakoga čovjeka. Potrebno je provesti taj ispit sa svom odgovornošću. To je istodobno i osobna odgovornost – za moj život, njegov budući izgled, njegovu vrijednost, a ujedno i društvena odgovornost: za pravednost i mir, za moralni poredak vlastitoga zavičajnoga okruženja i cijeloga društva. Odgovornost je za vjerodostojno zajedničko dobro. Čovjek koji ima takvu svijest o smislu života ne uništava, nego gradi budućnost.

Tomu nas uči Krist. A uči nas i da je smisao ljudskoga života svjedočenje istine i ljubavi. […]

Danas postoji svjetska uključenost obveza, strahova i istodobno nade, načina razmišljanja i ocjenjivanja, koja muči vaš mladi svijet. […] Potrebno je promicati cjelovitu kulturu koja teži razvoju čitave ljudske osobnosti, „u kojoj se ističu vrijednosti umnosti, volje, savjesti i bratstva. One se sve temelje u Bogu Stvoritelju, a u Kristu su čudesno ozdravljene i uzdignute“ (Gaudium et spes, 61). Drugim riječima, znanstvenoj formaciji potrebno je dodati duboki moralni i kršćanski odgoj, koji se živi iznutra i koji će donijeti sve skladniju sintezu između vjere i razuma, između vjere i kulture, između vjere i života. Ujediniti posvećenost strogomu znanstvenomu istraživanju i svjedočenju istinskoga kršćanskoga života – to je uzbudljivo opredjeljenje svakoga sveučilištarca. […]

Studiranje mora uključivati ne samo određenu količinu znanja stečena tijekom usavršavanja, nego i posebnu duhovnu zrelost koja se predstavlja kao odgovornost za istinu: za istinu u mislima i na djelu.

U suvremenom svijetu postoji velika napetost. U konačnici to je napetost oko smisla ljudskoga života, oko značenja koje tomu životu možemo i moramo dati ako želi biti dostojan čovjeka, ako želi biti takav da ga vrijedi živjeti. […] Krist uči da ljudski život ima značenje ukoliko je svjedočanstvo istine i ljubavi. Razmislite o tome vi koji ste kao studenti posebno osjetljivi na istinu i svjedočenje istine. Vi ste, tako reći, profesionalci inteligencije, budući da se bavite proučavanjem humanističkih i znanstvenih disciplina, u vidu pripreme za službu koji vas čeka u društvu.

Razmislite o tom vi koji imajući mlada srca osjećate kolika se potreba za ljubavlju rađa u njima. Vi koji tražite oblik izražavanja te ljubavi u svom životu. Postoje neki koji ovaj izraz pronalaze u isključivom predanju sebe Bogu. Velika većina izraz te ljubavi pronalazi u braku, u obiteljskom životu. Temeljito se pripremite za to. Zapamtite da je ljubav kao plemeniti osjećaj dar srca, ali istodobno to je velik zadatak koji se mora pretpostaviti u korist drugoga, u korist nje, u korist njega. Krist čeka takvu vašu ljubav. Želi biti s vama kad se to stvori u vašim srcima i kad sazrije u sakramentnoj zakletvi. I poslije, i uvijek.

Krist kaže: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama“ (Luka 22, 15). Kad ju je prvi put blagovao s učenicima, rekao je riječi koje su posebno srdačne i posebno obvezujuće: „Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima…“ (Ivan 15, 15); „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge“ (Ivan 15, 12). Sjetite se tih riječi iz Kristova oproštajnoga govora […] .

Približava se „Dan što ga učini Gospodin“ (Psalam 118, 24). Budite pripravni za taj Dan!

Talijanski izvornik