s. Sunčica Kunić: I kad sam se teško razboljela bile su tu

“Onaj koji ima hrabrosti i kome, a da pritom ni sam ne znaš zašto, dopustiš da boravi podno tvoga križa tvoj je prijatelj. Nepodmitljivim pogledom srca podupire tvoje korake. Tako je i kod nas. Ne viđamo se često, ne čujemo se često, dijeli nas mnoštvo kilometara. I nije to ništa. Niti je to nešto što nas čini manje blizu. Ništa taj prostor, ta daljina, gledana ljudskim pogledom, nama ne može. Povezale smo se negdje u godini posvećenog života kad su nas u Redovničkom bandu stavile da pjevamo drugi glas”, svjedoči s. Sunčica Kunić.

Dodaje da ju je očarala sloboda i jedne i druge Didi. “Volim slobodu koju nalazim ljudima u očima. Ta sloboda za mene je garancija da me ničim neće pokušati vezati. Tu sam beskompromisna. Ta sloboda uvijek je obilježena križem. To me osvoji na prvu, ne mogu si pomoći”, ističe s. Sunčica.

Naglašava da se se radovale i bile jedna uz drugu u najvažnijim trenucima života, u polaganju doživotnih zavjeta Bogu.

“I kad sam se teško razboljela bile su tu”, prisjeća se Klanjateljica Krvi kristove i kaže da se u to vrijeme s. Dijana Lončarek brinula za svoju, sad nažalost pokojnu, mamu. “No, bila je itekako uz mene. Nisu tada trebale neke velike riječi i geste. Trebalo je da srce osjeti srce. I to se dogodilo.”

“Sjećam se da je s. Dijana Mlinarić kad je saznala da sam bolesna, doletjela s ogromnim ruksakom na leđima vraćajući se s puta te bila sa mnom u mojoj boli prihvaćanja Božje volje”, dijeli i druga sjećanja s nama naša sugovornica: “Sjećam se i kad je za sv. Iliju 2017. svečano uletjela na odjel hematologije noseći mi sladoled koji je ona jedva pojela jer je morala, budući da sam bila u izolaciji, nositi zaštitnu maskicu. Sjećam se dubina naših razgovora.”

“Posebne po mnogočemu, znajući da su tu svakodnevno moleći za mene, podupirući me, Bogu sam zahvalna na dvije Didi”, naglašava s. Sunčica.

s. Dijana Mlinarić: Velik su Božji dar u mom životu ove dvije sestre

“Prijateljstvo s Bogom i prijateljstvo s drugima jedna je te ista stvar. Ne možemo ih odvojiti jedno od drugoga, kaže sv. Terezija Avilska. Dugo se nisam s ovom rečenicom niti slagala niti sam ju razumjela”, govori nam s. Dijana Mlinarić.

Naglašava da danas, kao redovnica, ne može ni zamisliti istinsko prijateljstvo s nekim, ako ono nije u Bogu. “A Njemu sam jako zahvalna za prekrasno višegodišnje prijateljstvo s moje dvije sestre – s. Dijanom Lončarek i s. Sunčicom Kunić”, ističe karmelićanka Božanskog Srca Isusova.

“S. Dijana i ja smo se upoznale kao djevojke u Đakovu na jednom susretu mladih. Ona je pjevala, ja sam svirala i obje smo se puno smijale. Nije nam dugo trebalo da kliknemo. Nakon nekoliko godina ponovno smo se srele na izletu u jednom drugačijem izdanju – kao redovničke pripravnice. Taj put smo si obećale međusobnu molitvu i podršku”, prisjeća se s. Dijana Mlinarić.

Sa s. Sunčicom se sprijateljila na godišnjim susretima mladih sestara juniorki. “Njena radost, toplina, ali i dubina te briga baš su me ganuli. Kako sam u jednom periodu novicijata bila teško bolesna, ganula me briga sestre koju niti poznajem, niti je u mojoj Družbi, ali joj je stalo kako sam, i moli za mene.”

Kroz smijeh s. Dijana kaže da je s obje sestre kroz godine formacije bila povezana, najviše kroz molitvu, a kad je Bog providio njihove susrete uvijek su bili, i danas su, puni radosti.

“Ono što je nas tri posebno povezalo bilo je snimanje spota Hvala redovnika. Sve smo tri završile u drugom glasu i nije nam dugo trebalo da svaki mogući trenutak ispunimo šalom i zajedništvom”, svjedoči naša sugovornica i naglašava da je u njihovom prijateljstvu radost je neizostavan element: “Radost u Gospodinu, radost susreta, radost zbog naših koraka naprijed na putu svetosti, služenja. Kad je jedna radosna – sve smo tri radosne zbog nje”, ističe karmelićanka Božanskog Srca Isusova.

No, njihov odnos nije ostao samo na površini i šali. Znale su ozbiljno razgovarati i promišljati o pozivu, svom odazivu, o redovničkom životu, zajedno su sanjale puno toga, a ponajviše kako biti i ostati sretne i ostvarene redovnice. Nisu bile ni svjesne snage molitve i podrške koju su si međusobno poklanjale, no pojedini trenuci i životne situacije su im to postupno otkrivali i učvršćivali.

“Meni je osobno, dan doživotnih zavjeta 2015. g bio najvažniji dan u životu. I puno mi je značila prisutnost s. Dijane i s. Sunčice. Njihova blizina je bila intenzivna i kroz brigu i molitvu mjesecima prije”, naglašava s. Dijana Mlinarić.

Kaže da samo jedna redovnica može ući u kožu druge redovnice i otprilike shvatiti što se sve prolazi, izvana i iznutra, na putu predanja svog života Gospodinu. “A nas tri smo na tom putu i osjećala sam da njih dvije sa mnom dijele i radosti i teškoće bez puno riječi. Nikad mi nije bila ni smetnja ni prepreka što su sestre iz drugih družbi jer mi smo zapravo samo htjele uvijek biti Isusove, a upravo On nam je zajednički. Sve tri smo Njegove”, ističe karmelićanka BSI.

“Svaka od nas ima svoj put i uvijek nam je bila želja da onoj drugoj budemo podrška na njenom putu s Gospodinom. Različitost duhovnosti nam je bogatstvo i uvijek maksimalno poštujemo svoje specifičnosti, život po zavjetima, odredbe poglavara i naše službe. Nismo opterećene količinom susreta i komunikacije. Tu nema moranja nego kad i kako Gospodin providi, a On uvijek nešto providi, od vremena do vremena.

Svim sam srcem i molitvom pratila i s. Didi i s. Sunčicu do dana njihovog doživotnog DA i dijelila etape pripreme i radost predanja njihovog života Gospodinu”, svjedoči za Hrvatsku katoličku mrežu s. Dijana.

Kako godine idu, njihovo se prijateljstvo produbljuje jer su ih zatekle i teške, križovite kako s. Dijana kaže, situacije u životu. I to su dijelile. Nisu skrivale svoje slabosti i nemoć. Bile su si uho za slušanje, ruka ohrabrenja, srce koje moli i suosjeća. A kad su prilike dopuštale rado su se susretale u tim teškim situacijama – makar na 10 minuta, da si međusobno izraze blizinu i podršku.

“Velik su Božji dar u mom životu ove dvije sestre”, ističe s. Dijana Mlinarić.

s. Dijana Lončarek: One su moji Šimuni Cirenci i Veronike

Milosrdna sestra svetog Križa, Dijana Lončarek ističe da mnogi ljudi prolaze kroz naš život. Svatko od njih ostavi neku lekciju, trag, oblikuje nas.

“Neki su samo u prolazu, poslani u trenutku kada su nam najpotrebniji, a da toga nisu ni svjesni. Neki nas prate tihom i nenametljivom blizinom i uvijek su tu za tebe. S njima se ne moraš svaki dan čuti i vidjeti, ali znaš da možete uvijek nastaviti tamo gdje ste stali. Za mene su takva prijateljstva i takve blizine najdragocjenije”, svjedoči s. Dijana Lončarek.

Kaže da takva prijateljstva ne zarobljuju, ne navezuju, uvijek daju odmaka i prostora za rast i razvoj i naglašava koliko je zahvalna što su joj darovana takva prijateljstva i u redovničkom životu.

“Postoje ona prijateljstva iz djetinjstva, iz srednje škole, ali ova redovnička ipak imaju jednu drugačiju dimenziju. S. Dijana (moja draga imenjakinja) i s. Sunčica su mi prije svega starije sestre, a onda prijateljice, savjetnice, uho za slušanje, Šimuni Cirenci i Veronike…”, ističe Milosrdna sestra sv. Križa.

S. Dijana kaže da ju je strah da bi riječima umanjila sve ono što bi rekla o njihovom tako atipičnom, a opet predivnom zajedništvu, ali nam je ljepotu ovog prijateljstva triju redovnica opisala sljedećim riječima: “Sloboda u različitosti, radost u zajedništvu, punina u odsutnosti i neizmjerna zahvalnost Onome koji nas je darovao jedne drugoj”.