“Jednom  sam pročitao da je grad najveća čovjekova tvorevina, najsloženija kompozicija raznih oblika u prostoru – kuće, zgrade u lijepim ulicama, avenijama, bulevarima… Aristotel je govorio da je grad nešto savršeno. Ta mi si se slika učinila prikladnom da usporedim grad s nečim još savršenijim, a to je čovjek. Čovjek je savršena kompozicija duha i tijela, jedinstvo i sklad. I kao što osvajači više vole osvajati gradove jer su plijen i bogatstvo tamo najveći, tako i Neprijatelj voli razarati najviše ono najljepše što je Bog stvorio: čovjeka kao spolno biće, spremnog za ljubav. KKC spolnost definira kao moć, sposobnost izražavanja ljubavi.

Bolne su slike opustošenih gradova. Bolne su slike opustošenih ljudi, mrtvih u nutrini, žena u kombineima koje žale za muškarcima koji su ih pregazili, muškaraca koji žive sav svoj život u jurnjavi za suknjama, degradirajući svoje očinstvo… Beton, blud i bol.

Još je A. Camus u svom djelu Pad napisao: za građanina ovog svijeta moglo bi se reći ovo: bludničio je i čitao novine. Danas bi Camus vjerojatno napisao: bludničio i surfao. Tužan je takav grad i izgubljen je takav građanin.

No, Isus je došao potražiti ono izgubljeno. Došao je reći da ne moramo biti građani ovakvog kova, da postoji novo kraljevstvo, grad na gori, novi nebeski Jeruzalem… Otići iz mrtvog grada u grad živih, razlog je Isusovog utjelovljenja. Isus ima ruke od mesa, koje su tople, koje ti pruža…

Ovo je pjesma za onaj grad, prepun predivnih aleja, rascvjetanih parkova, otvorenih prozora, tihe buke života, bujnosti i mirisa, koji se zove Žena. Isus je obilazio sela i gradove… Obilazi i tvoj grad, tvoj život i želi ući u njega i osloboditi svoju silu koja sve ozdravlja”, poručuju iz Duhovnog kutka.

“Razbijena, opustošena, razbijenih izloga… tko je odnio tvoje blago ljubljena moja? Tko je došao i predstavio  se  kao ljubav, a otišao kao tat, odnoseći onu tajnu koja te čini ženom. Ali evo mene, dolazim kao Gospodar da te otkupim. Gledam te opljačkanu, prezrenu i volim te. Prvo ću te obući, prekriti tvoju golotinju,  utopliti u svome srcu, uzeti za ruku i izvesti na poljanu… I reći ću ti tu  na suncu, na svjetlu: Pronašao  sam tvog lopova, zaustavio sam ga svojim Križem, oplijenio sam ga i evo, vraćam ti tvoje dostojanstvo. Ja sam Isus, Gospodar nemogućeg”, riječ iz molitvenog iskustva za ranjenu ženu.

SVJEDOČANSTVO OBNOVLJENIH GRADOVA

“Došao si u moj život tako neprimjetno… Nakon nekoliko izlazaka i druženja postao si moja mladenačka ljubav… Kao i većina današnjih, i naša je završila neslavno. Porazbijao si sve izloge i ostavio prazninu u mome gradu (životu). Dolazio si i odlazio kako si htio.

Na kraju je ostala jedna velika rupa, tuga, očaj. Izgubljeno dostojanstvo, gubitak identiteta i ženstvenosti. Sve što sam do tada bila, nakon tebe više nisam bila. More suza, vapaja, želja da budem voljena.

No onda, kada sam osjećala najveću odbačenost i  bojazan da me nitko nikada neće voljeti, u moj život došao si Ti, Isuse. Kroz ispovijed. Nisam Te do tada poznavala. Nisam znala da si živ. Nisam znala me voliš i da ti je stalo do mene. Upoznala sam najveću Ljubav. Tada si obrisao sve moje suze, uzeo si me za ruku i krenuli smo. Dan po dan. Slijedila sam te poput slijepca. Postupno si ulazio u moje najveće rane koje su me toliko boljele i pekle… I liječio si me. Moju ženstvenost. Vraćao si malo po malo moje dostojanstvo.

U meni je sve više i više rasla spoznaja da sam Tvoja ljubljena kćer. Da sam voljena. Tvoje milosrđe me izliječilo. Tama u kojoj sam bila postala je svjetlo. I u mojoj duši narasli su ljiljani. Ljiljani čistoće”, napisala je jedna djevojka u svojem svjedočanstvu.

U dugom svjedočanstvu piše: “Hodala sam sama, ulice su mi bile prijatelji. I ono drvo, i ona klupa na koju bih sjela, mokra od kiše protekle noći, koja gleda na parkić, mokar i usamljen, bez osmijeha djece.

Jedna ulica, druga, ljudi, obitelji, poslovi, razgovori.

Mrtvilo. U meni mrtvilo. Toliko života, a ja ništa više ne osjećam.

Sve si skidao s mene. Svaki grijeh. Sve mi se zgadilo. I sama sebi sam se zgadila. Ništa mi nije imalo boju, sve je bilo dosadno i sivo, bez života.

Iz blata i praznine, pozvao si me da sklopim ruke. Bio si mi posljednja opcija, a ja sam Tebi bila prva. Čekao si me. Kada sam se vratila, obukao si me u bijelu haljinu, smijao se sa mnom, (oprao me od grijeha) i plesao sa mnom, jer sam Ti se vratila. Sve si ostavio i bio sa mnom, radovao se. Ponovno me učinio čistom – kao da mrtvila, blata, kiše i sivila nije ni bilo”, prenosi portal Duhovni kutak.