Susreli smo se prije gotovo 5 godina. Toliko puta sam čula o njemu, a opet toliko mi je nepoznat, pa i dan danas. Zanimljiva crta njegova karaktera se krije u tome što on ne govori puno o sebi, ali puno toga pokazuje. Nisam mogla ni slutiti da će dan kada sam čula za njega, moj život biti okrenut za 180 stupnjeva. Jedna rečenica je promijenila sve.

I tako je krenulo. Mladu, živahnu, a opet mirnu i tek obraćenu katolkinju on je izabrao za svoju suputnicu. Došao je do mene na vrlo neugodan način, nije bio ni malo ljubazan. Uhvatio me grčevito za ruku i tako ju jako stisnuo i držao, nisam bila svjesna tko me drži i što me to boli. Bože, nikada tako strašnu bol prije nisam osjetila.

Kroz neko vrijeme, sada moj suputnik, moja konstantna bol, meni i dalje nepoznat, biva sve agresivniji. Jedan jako neljubazan stranac. Nisam znala o toj boli ništa jer je došla nenajavljena. U redu što je došla nenajavljena, ali nisam znala da je ova bol gost koji više ne odlazi. Nakon saznanja da bol ostaje sa mnom čitav moj život i da se nenajavljeni gost zove Reumatoidni Artritis, krenula je jedna bolna avantura, a opet puna milosti i ljubavi Kristove.

Često bi mu se svidjelo izbiti mi vilicu iz ruke, otrgnuti majicu iz ruke ili u trenutku daljnjeg oblačenja pa i tuširanja grčevito stisnuti moje ruke i ne dati im prostora da se podignu

Svi moji bližnji su ostali iznenađeni kada sam im javila da je k meni svratio nepozvani gost koji ne želi otići. Čudno je bilo da je izabrao mene, potpuno zdravu djevojku. Sve se počelo mijenjati. Moj sada suputnik, koji bi u punom smislu riječi trebao biti netko tko me vodi, podržava i podupire, počeo me jako sputavati. Nemilosrdno me obarao svojim udarcima. Oduzimao mi je energiju, koncentraciju i motoriku. Normalnu svakodnevnicu preokrenuo mi je u jedno uspinjanje planinom.

U jednostavnim stvarima, poput oblačenja, pranja zubi, doručka, ručka i večere počeo me posebno sputavati. Sada sve ono, što sam do jučer radila sama i jednostavnim koracima, više ne mogu bez njegove prisutnosti. Često bi mu se svidjelo izbiti mi vilicu iz ruke, otrgnuti majicu iz ruke ili u trenutku daljnjeg oblačenja pa i tuširanja grčevito stisnuti moje ruke i ne dati im prostora da se podignu, da se pomaknu.

Moje srce je uz Isusovu pomoć, mog istinskog suputnika, odlučilo prihvatiti s ljubavlju ovog nepozvanog gosta koji je ubrzo postao neizbrisiv dio moga života. Nikada se nisam upitala zašto je izabrao doći k meni ili zašto je tako prema meni strog. Znam da Isus vjeruje, da moje srce može takav težak karakter Artritisa, podnositi s ljubavlju. Jednostavno sam shvatila da je sada tu i da neće otići. Moram naučiti hodati s njim kroz život ne bi li smo pronašli kakvu harmoniju u odnosu. Ništa to ne bih mogla bez izvora snage – Isusa Krista i Blažene Djevice Marije.

Ništa to ne bih mogla bez izvora snage – Isusa Krista i Blažene Djevice Marije

Ali… ponekada je teško… Često se sjetim svog života prije ovog nepozvanog gosta. Teško je gledati osuđivačke poglede bližnjih zbog mog druženja s Artritisom. Teško je slušati pogrdne riječi zbog Artritisa. Teško je slušati osude. Artritis je sve njih od mene udaljio. Nakon prve godine našega druženja, postala sam već iznimno umorna. Umorna ujutro, umorna u podne, umorna navečer… ni san više ne pomaže. Snaga tijela je minimalna, ali opet dovoljna da laganim koracima prebrodi novi dan.

No, zahvaljujem ljubljenom Isusu na ovom mom drugom suputniku, jer bez zahvalnosti za njegovu prisutnost, moje bi srce bilo slomljeno. Tada bih se uvijek pitala čime sam zaslužila da me moj suputnik ovako iscrpljuje i udara? Zahvalnost mi daje uvid u istinu da sam jako slična Kristu patniku. U bolovima, jedva stojeći, oblivena osuđivačkim pogledom okoline i natapana pogrdnim riječima, osamljena, ostavljena još u Getsemaniju. Zar to nije milost? Suobličiti svoju patnju Kristovoj? To je za mene sami dar od Boga.

U pokušajima vlastitog oduška od prisutnosti Artritisa kroz mnoštvo lijekova i injekcija koje sam uzimala, uvidjela sam jednu drugu stranu patnje, ali i istinu koliko se Artritis prikovao za mene,
te je nakon svakog pokušaja mog oduška, postajao sve gori i razorniji prema meni. Druga strana patnje je istinsko suočavanje sa stvarnosti da se sa mnom uistinu nešto loše događa. I toga bih uvijek bila trijezno svjesna u trenucima kada mi je mama davala injekcije. Tada, kako je Artritis iscrpio svu moju snagu, uspio me pokoriti sebi.

Znam da je cijelo vrijeme sve On vodio, od mojih teškoća u hodu i rukama, do moje depresije

Godinu dana sam bila istinska ropkinja ove boli, pala sam u tešku depresiju. Često sam morala uzimati bolovanje, otkazivati druženja s prijateljima, otkazivala šetnju sa majkom i ocem, šest mjeseci bez svete Mise. Sve su to bolne situacije koje sam protiv svoje volje radila, ali niti jednom u svome srcu nisam pomislila da me je moj Gospodin Isus moj pravi suputnik u punom smislu riječi, napustio. Znam da je cijelo vrijeme sve On vodio, od mojih teškoća u hodu i rukama, do moje depresije.

Poslao mi je divnog liječnika koji se sa mnom krvnički borio izvući me iz depresije i ponovno postaviti na noge. Liječnik u kojemu je sam Isus Krist djelovao, jer ljubio je Krista više no išta u svome
životu.

Jedan od najgorih osjećaja koje mi je moj suputnik Artritis izazivao jest jako veliki sram. Ne sramim se što je on sada prisutan u mojem životu nego zbog toga što mi često zabranjuje da budem tu za druge kada je potrebno. Jako sam voljela svoj posao u vrtiću, ali tako često mi Artritis nije dao dopuštenje da idem i da provedem dan s dječicom. Veliko poniženje za mene je bilo kada sam morala često prijaviti bolovanje. A najgore je što sam previše funkcionalna da bih se nazvala bolesnom, a previše bolesna da bih normalno funkcionirala.

Tek kada sam zajedno s Gospodinom Isusom i svojim liječnikom sagledala situaciju Božjim očima, shvatila sam da se kroz ovo stanje i slama moj egoizam koji je uvijek zahtijevao da sve sama odrađujem, a istina je da nas je Bog poslao jedne drugima, i nije dobro da čovjek bude sam. Poniznost je biti svjestan da su nam drugi potrebni i da ne možemo sve sami proći. To je bila prekretnica u mojem životu da otvoreno progovorim o svojem suputniku koji mi zadaje ogromne boli. Da priznam što se događa i da nije uvijek lako. To je bilo svjetlo na kraju mog tunela
depresije.

Kada čovjek trpi fizički, uvijek trpi sam, i s toga ne očekujemo suosjećanje koliko razumijevanje da barem prihvatite naše trenutno stanje bez osuđivačkog pogleda

Ono što bih voljela iz vlastitog iskustva reći onima koji nisu upoznati s ovom bolesti ili poznaju nekoga tko se s tim bori… U redu je pitati nas kako smo, ali ne očekujte često pozitivan odgovor. Reći ćemo da se borimo, da nam je ovaj tjedan bio težak, ali i da u tome svemu pronalazimo način za biti dobro. Ono što nam je najpotrebnije jest razumijevanje, ne suosjećanje, jer kada čovjek trpi fizički, uvijek trpi sam, i s toga ne očekujemo suosjećanje koliko razumijevanje da barem prihvatite naše trenutno stanje bez osuđivačkog pogleda. Jako nam nanosi bol uspoređivanje našega stanja s ostalim prolaznim fazama, kao na primjer umor s posla nije isto što i kronični umor koji nas konstantno slama. Autoimune bolesti su stvarne i to nije stvar našeg umišljanja, a ni odabira. To je planina kojoj svaki dan iznova pokušavamo dosegnuti vrh ne bismo li pronašli oduška.

I najvažnije, budite strpljivi s nama.

Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan. 2. Timoteju 1,12