"I ako nam se čini da je naš život tama i umiranje, ne zaboravite da ono sjeme koje je posijano u zemlju ne vidi rezultate svoga umiranja, ali oni su tu. Tako i mi, ako trenutno ne vidimo rezultate svoga umiranja znajmo da ćemo ih vidjeti u nebu", poručuje vlč. Mario Žigman.
Promišljanje nad nedjeljnim evanđeljem donosi vlč. Mario Žigman
Vjerujem kako ste imali priliku držati zrno pšenice. Ako ne u vrijeme sjetve, onda ste sigurno imali priliku za vrijeme došašća kada na sv. Luciju sadimo pšenicu. Što je potrebno da bi iz onog sjemena iznikla biljka? Sigurno znate da je potrebno zakopati ju u dobru zemlju, zalijevati i dovoljno sunčeve svjetlosti. Nakon što se posije ona niče, raste i počinje donositi svoj plod. Osigurava nam hranu i kaže se kako je to najvažnija zrnata biljka koja se koristi za ljudsku prehranu.
Možemo reći kako ta mala zrnca na neki način moraju umrijeti. Kad jednom umru vrate se i proizvedu velika polja pšenice koja mogu nahraniti ljude. Zašto sve ovo govorimo? Ako malo bolje promislimo o ovim riječima možemo lako uočiti kako je pšenica o kojoj Isus govori zapravo on sam. On je ono zrno pšenice koje je bilo položeno u zemlju i nakon tri dana donijelo obilan rod – Uskrsnuće, vječni život. Vidite kako je zanimljivo da Isus koristi sliku pšenice, a rekli smo da se kaže kako je ona najvažnija zrnata biljka koja se koristi za ljudsku prehranu. Ne želi li nam Isus na taj način reći kako je on najvažniji u našem životu? No razumijemo li što to znači za nas?
Nije li to poslanje da i mi budemo poput pšenice? Međutim, mi ne želimo umrijeti. Kada čujemo riječ umirati naše se uši paraju, neugodno nam je čuti takvu riječ jer nitko od nas ne želi umrijeti, zašto bismo umirali? Legitimno pitanje. Ne želimo umrijeti jer nismo stvoreni za smrt, već za život. No, Isusov govor o umiranju ima puno veće značenje od naše fizičke smrti. U kojem smislu?
Ne želimo umrijeti jer nismo stvoreni za smrt, već za život.
Odabrali ste umrijeti u jednom dijelu svoga života kako biste ubirali veće plodove.
Budimo strpljivi i osigurajmo ono što možemo.
O dobrome tlu Isus je znao govoriti. Sjetimo se prispodobe o sijaču gdje Isus govori da ono sjeme što padne na dobru zemlju donosi obilat rod. Koja je zemlja, odnosno tlo? To je tlo našega srca koje obrađujemo u sakramentu pomirenja. Tamo okopavamo svoje srce, gnojimo ga, istrebljujemo ono što ga onečišćuje kako bi mogla Božja riječ mogla izniknuti u našem životu i omogućila nam rast. Voda. Prisjetimo se Isusova razgovora sa Samarijankom kada joj je rekao da od vode koju on daje, čovjek više ne žeđa. To znači da je naše srce potrebno natopiti takvom vodom koja će nam omogućiti ovaj životni rast. Sunce.
Sjetimo se da na jednome mjestu čitamo: pohodi nas mlado sunce s visine. Bog kao mlado sunce s visine dolazi nas rasvijetliti kako bismo primili onoliko svjetlosti koliko nam je potrebno da bi naš rast došao do onog konačnoga – do svojih plodova koje ćemo ubirati u nebu. To mlado sunce silazi u svakoj euharistiji kako bi obasjalo naš život i omogućilo nam rast da se i mi uzdižemo prema tome Svjetlu.
I ako nam se čini da je naš život tama i umiranje, ne zaboravite da ono sjeme koje je posijano u zemlju ne vidi rezultate svoga umiranja, ali oni su tu. Tako i mi, ako trenutno ne vidimo rezultate svoga umiranja znajmo da ćemo ih vidjeti u nebu.