Ivančica Tajsel Dragičević je magistra primarnog obrazovanja. Ona je učiteljica koja od svojeg razreda već niz generacija stvara inkluzivnu zajednicu. O svojim iskustvima napisala je knjigu Budi dobar kao ja kako bi drugim kolegama dala putokaz kako se nosi s izazovima koje donosi rad s djecom s teškoćama u razvoju.

“Dijete sam prosvjetnih djelatnika i od malih nogu moje svakodnevne priče bile su uvijek vezane uz školu. Tako da kada me se odmalena pitalo što želim biti kad odrastem nije bilo drugačijeg razmišljanja nego ići istim putem kao moji roditelji, a to je rad u školi. Danas, kada bih ponovno trebala birati što ću biti kada odrastem, odabrala bih isto.

Razred / Unsplash

Već nekoliko generacija, učiteljica Tajsel Dragičević ima djecu s teškoćama u razvoju, a na upit s kojim se izazovima susreće jedan učitelj koji prvi put dobiva dijete s teškoćama u razvoju rekla je da već 30 godina radi u školi i da je ovo peta generacija s djetetom s poteškoćama u razred. Nada “Kada sam u razred trebala primiti dječaka s Down sindromom, u meni su se pojavili neki strahovi. Ne zato što ja ne bih prihvaćala dijete s teškoćama, nego zato što mene nitko na Učiteljskoj akademiji, ali ni kasnije nije učio kako raditi s djecom sa teškoćama. Imala sam sreću da sam u tom trenutku imala veliku podršku mojih i Janovih roditelja. Uz to, Janovi roditelji imali su jedinu želju da Jan bude sretan i da kroz osam godina u osnovnoj školi nauči čitati i pisati. Jan je to ostvario kroz dvije godine. To je bio vjetar u leđa i motivacija s kojom smo dalje krenuli i više nije bilo problema”, rekla je Tajsel Dragičević.

Foto: Borna Marinić i Ivančica Tajs Dragičević

Knjiga Budi dobar kao Jan pisana je kao utjeha i dnevnik.

“Počela sam pisati ovu knjigu kao dnevnik koji mi je poslužio kao utjeha. Tu je bilo uspona i padova. Željela sam ohrabriti ostale učitelje koji budu imali priliku uzeti u razred dijete koje je drugačije od drugih da se ne boje. Tako je i došlo do toga da se knjiga objavi pod naslovom Budi dobar kao Jan. Knjiga je zapravo pisana kao dnevnik učiteljice kroz 4 godine, a pomaže i asistentima koji rade s djecom s teškoćama, roditeljima, ali prvenstveno učiteljima”.

Školska djeca / Unsplash

Što se tiče prihvaćanja djece s teškoćama učiteljica je rekla da “djeca ne obraćaju pažnju na to. Ona su uvijek iskrena i spontana. Osim toga, ja uvijek naglašavam da je svatko u nečemu dobar, i da nema onoga koji je u svemu najbolji. Mi se uvijek trudimo biti najbolji, ali moramo dozvoliti da je netko u nečemu ipak bolji od drugih.

Učitelj je taj koji uz roditelje formira djecu. To nosi veliku odgovornost.

“Osobno smatram da je ključna dobra suradnja između učitelja, roditelja i učenika zajedno i onda kada se sa svih strana udružimo zajedno možemo dobiti dobre rezultate. Treba dijete slušati i osluškivati njegove interese. Ustvari, u današnje vrijeme se mi prilagođavamo učenicima i onda kada vidimo u kojem smjeru nas oni ponesu krenemo dalje. Škola za život u praksi je sve ono što se događa u svakodnevnom životu. To je ovo što smo ostali doma, u samoizolaciji i sve što nas dočeka je škola za život”, zaključila je naša današnja gošća.

Novi valovi dobrote