Kršćanstvo nije kič, ističe fra Bojan. To na osobiti način pokazuje korizma. „Vrijeme korizme podsjeća nas na potrebu našeg stvarnog prihvaćanja križa i potrebu ozbiljnosti, zrelosti naše vjere u kojoj se suočavamo s problemima. Stvarajući zrelost vjere, moramo se suočiti s križevima, moramo se suočiti s patnjom, s vlastitim trpljenjem, jer u tome možemo istinski zadobiti radost. Zato nas kršćanstvo trajno podsjeća na prihvaćanje našeg križa i nevolja, kao put vlastitog spasenja. Zato je korizma ozbiljno vrijeme, zrelo vrijeme, vrijeme intenzivnog promišljanja, u kojem dopuštamo da nam Bog progovara i po svom trpljenju, po svojoj patnji i po snazi svoje riječi“, poručuje fra Bojan.

U Kristu vidimo kako je križ plod čovjekovog zla

No, to nije lako. Štoviše, to je najteže – prepoznati Isusovu ljubav u situaciji trpljenja, kad smo kao pod jarmom, suočeni s nečim što nas tlači. „Da, to je teško. Svatko od nas ima jedincati križ, poseban, koji naš život čini takvim kakav jest. Zato je važno prepoznati jedincatost križa i u našem križu osjetiti milost kojom nam Bog pomaže nositi križ, kao i milost po kojoj nam Bog otkriva prolaznost našeg života i vrijednost vječnog života na koji nas poziva. Križ je ono najteže u životu. Križ nije plod Božje mašte, da bismo mogli samoga Boga optužiti zbog težine križa našeg života. Nego, ponajprije u Kristu vidimo kako je križ plod čovjekovog zla. To je mučilište.

Ali, Krist je od tog mučilišta učinio čudesan prizor ljubavi. Krist je od najveće patnje učinio put spasenja. U našem prihvaćanju križa, očituje se zrelost naše ljubavi. Jer ljubav se uvijek pročišćuje križem. Svaki put kad bivamo spremni prihvatiti križ koji nam dolazi iz zajedništva s nekim, mi pokazujemo da se naša ljubav čisti, raste, da je naša ljubav istinska. Ljubav nije samo plod osjećaja. Ljubav je ponajprije zrelost u kojoj želimo stajati s nekim u njegovoj patnji i njegovom trpljenju. Zato upravo po križu naša ljubav postaje jasnija. Nekoga volimo koliko smo spremni za njega trpjeti. Korizmeno vrijeme koje je obilježeno Kristovim križem, poziva da i mi prepoznamo svoj križ života i prihvatimo ga kao put vlastitog spasenja. Zagrliti križ znači započeti put spasenja. Spasenje se živi u konkretnom životu i u našim konkretnim odnosima koji su baš obilježeni križem“, ističe fra Bojan.

U našem prihvaćanju križa, očituje se zrelost naše ljubavi

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Neke križeve u životu ne nosimo svojom krivnjom, a nekima sami doprinesemo svojim lošim ponašanjem, još pritom od sebe radimo žrtvu.

„Mi u našem životu imamo problem. Ili ćemo sve demonizirati, pa ćemo za sve reći da je od đavla, ili ćemo sve divinizirati, pa ćemo reći da je sve od Boga. Jako puno u našem kršćanskom životu postoji onoga što je tipično ljudski. A to tipično ljudski je i križ – križ života koji ponekad mi sami sebi nametnemo, nekakav teret koji postane nesnosan.

Isus nas baš zbog toga poziva, da zagledani u njega možemo svoje križeve ispravno nositi, utemeljiti i razumijevati. Onaj tko ne živi u blizini Kristovoj, neće to uspjeti nego će se petljati oko nekih svojih slabosti. Uvijek će biti žrtva svojih sebičnih promišljanja, a tada će živjeti nauštrb sebe, a onda i bližnjih“, upozorava fra Bojan.

Čovjek je po naravi sklon odbacivati od sebe teškoće. Apostol Pavao pak govori o ludosti križa, da ga Krist šalje naviještati evanđelje ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.

Mi bismo možda lako prihvatili Boga koji je jak, koji je moćan, koji rješava sve naše križeve života

„To je dio Božje objave. Bog nam se objavljuje na način koji je nama teže prihvatljiv. Mi bismo možda lako prihvatili Boga koji je jak, koji je moćan, koji rješava sve naše križeve života. Lako bismo prihvatili Boga koji ima nekakav čarobni štapić koji bi riješio sve naše probleme.

Foto: Cathopic

Ali, korizma nam objavljuje Boga koji nema taj čarobni štapić za rješenje naših životnih tegoba i problema, nego ponajprije Boga koji nam objavljuje čudesan štap – križ, po kojem posvećujemo svoj život i križ Kristov u kojem se trajno događa taj paradoks ljubavi. Mi smo pozvani sakriti se u sjenu Kristovog križa kako bi nestale sjene našeg života. Ali baš u toj sjeni svi naši životni križevi bivaju prosvijetljeni. Oni u snazi Kristovog križa zadobivaju svoj smisao, zadobivaju ljepotu i snagu“, ohrabruje fra Bojan.

Kao vrijeme jačanja naše zrelosti u vjeri, korizma je ispit kršćanstva, osobnog povjerenja u Gospodina, da se Boga ljubi i u pustinji, tijekom teškoća. Do te razine zrelosti u vjeri i odnosu s Gospodinom treba doći.

Ako molitva ne mijenja nas, mi moramo mijenjati našu molitvu

„Korizma se bazira na tri stupa: molitva, post i bratska ljubav. Ta tri stupa moraju proći kroz zbilju križa. Molitva pod pritiskom križa zadobiva svoju cjelovitost, snagu. Mi u molitvi prepuštamo Bogu da nas on oblikuje. Ako molitva ne mijenja nas, mi moramo mijenjati našu molitvu. Korizma nas i na to poziva – da vidimo koliko u svojoj molitvi dopuštamo Bogu da nas mijenja. Koliko u molitvi dopuštamo da njegova snaga istine bude jaka. Da imamo milost prihvaćanja njegove svete volje. Ako toga nema, molitva može postati nekakva misaona igra u kojoj svoju krivo oblikovanu savjest sebično zadovoljavamo.

Molitva je vrijeme u kojem provodimo zajedništvo s Bogom. Ali to vrijeme može biti besplodno. Besplodnost vremena provedenog u zajedništvu s Bogom je ako se ne mijenjamo, nego ostajemo u čvrstini svojih stavova da smo mi u pravu, da smo mi bolji od drugih, da mi imamo nekakvu sigurnost koju nitko ne može poljuljati, pa onda niti sam Bog; jer mi smo to tako izgradili, svoj vlastiti život.

Post nas poziva da živimo od odmaka onoga što nam je redovito potrebno, baš zato što bismo u postu pokazali da nas po križu Gospodin odgaja za ono nemjerljivo, čudesno, za ono vječno. Post nas potiče da ne zanemarimo vječno, nego da u ovom vremenitom ištemo ono što je neprolazno.

Bratska ljubav, to je zapravo najteže. Čini mi se da upravo bratska ljubav postaje izvorište naših brojnih križeva i problema u životu. Ali, onaj tko ljubi osnažen Kristovom snagom, njegovom milošću, taj će ostajati prijatelj, brat, taj će ostajati u ljubavi, a ne u odbacivanju – i to baš po križu koji nam dolazi, po muci koju možemo kušati“ kaže fra Bojan.

Otežava živjeti odnos s Gospodinom preko odnosa s čovjekom koji te povrijedio, koji ti je učinio nešto loše, oprostiti uvredu i nepravdu.

„Svoj život zapetljamo u takvim stvarima, mislimo da ćemo onda pronaći odmor. Jer križ života donosi umor u naš život. Donosi stvarno veliku bol. Onda mislimo da je odmor u odbacivanju našeg životnog križa. Nije odmor u odbacivanju svojih križeva, svojih obaveza, da će nam biti lakše ako nekoga nemamo u životu. Nego ako prihvatimo križ koji me spašava, tada počinje odmor. Zato Isus kaže, ‘Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti’. U prihvaćanju Isusovog križa možemo vidjeti koliko je važno nositi svoj križ života kao put vlastitog posvećenja“, potiče fra Bojan.

Foto: Cathopic

To od čovjeka zahtjeva napor, treba se založiti. Kršćanstvo znači potrebu i da se boriš, da izlaziš iz sebe, da nadilaziš svoje slabosti. A mi bismo htjeli da nam kršćanstvo bude onaj čarobni štapić, da nam se sve i odmah rješava.

„Mi ponekad krivo interpretiramo naš kršćanski život. Često ga interpretiramo kao borbu protiv grijeha. Kršćanski život je ponajprije borba za svetost. A u toj borbi, jedan segment je i borba protiv grijeha. Zato nas i korizma uči da se borimo za svetost u našem životu, a ne da se borimo samo protiv svojih grijeha“, ističe fra Bojan.

Korizma je prigoda da se probudimo iz moguće uljuljanosti, poziva na triježnjenje od poimanja kršćanstva kao stanja ugode ili prečice koje će nas na naš prvi vapaj osloboditi teškoće života.

„Naš život nije idiličan, nije uvijek sve jako lijepo. Narušeni su odnosi u mnogim obiteljima. Bog je u svom božanskom promislu odabrao upravo obitelj kako bi bio među nama ljudima. Ako čovjek nema sređene obiteljske odnose, onda će, bez obzira koliko imao novaca i drugoga u životu, biti siromašan. Istinsko bogatstvo kušamo u obiteljskom životu gdje se učimo temeljnim odnosima, zapravo, učimo se ljubavi. Zahvalni smo na privrženoj Božjoj ljubavi koja je nama u potpunosti postala slična, kušala je i dramu odbačenosti, ostavljenosti, što su doživjeli Josip i Marija, nisu bili primljeni u svratište. Poput njih, i mi se možemo približiti Gospodinu živeći u vlastitim odbačenostima i iskusivši teške trenutke. Jer, Gospodin nam objavljuje ljubav koja nas spašava. Učinimo sebe podatnima za Krista u sebi, bez obzira na okolnosti. Hvalimo i slavimo Gospodina u svakoj situaciji. To su Josip i Marija umjeli u progonu, samoći, hladnoći, Isusa donijeti na svijet“, ističe fra Bojan i potiče da budemo svjesni vlastite praznine.

Koliko puta u našem srcu ima stvarnosti koje bismo htjeli sakriti od drugih? Kada dođe neki gost, nećemo ga voditi u štalu, nego ćemo ga posjesti gdje je najljepše. A Bog želi biti baš u toj našoj štali

„Bilo bi dobro da u našoj praznini i tijekom korizme odjekne snaga Isusove riječi. Kao da nemamo hrabrosti vidjeti spasenje koje nam dolazi u Kristu. Često je naše srce poput štale, špilje. Koliko puta u našem srcu ima stvarnosti koje bismo htjeli sakriti od drugih? Kada dođe neki gost, nećemo ga voditi u štalu, nego ćemo ga posjesti gdje je najljepše. A Bog želi biti baš u toj našoj štali. Krist želi ući u štalu našeg života, kako bi nas prosvijetlio i donio nam radost. Zato je sv. Frane često molio: ‘Prosvijetli, Gospodine, tmine mojega srca’. Krist je svjetlost na prosvjetljenje naroda. Krist nam je donio utjehu, Krist nam donosi radost, a ta se radost živi po tom prosvjetljenju – da znamo da je Bog ušao u našu sramotu. Ušavši u našu sramotu, Bog našu sramotu uznosi u svoju slavu“, poručuje fra Bojan.

Foto: Unsplash

Koliko se isprepliće otajstvo Kristovog rođenja i podnošenja teškoća radi ispovijedanja vjere u Isusa, pokazuje i mučeništvo sv. Stjepana koje se slavi dan poslije svetkovine Božića.

„Isus sam kaže svojim učenicima da će biti progonjeni jer je on bio progonjen. I jaslice su povezane s križem koji govori o dubini Božje ljubavi koju nam je očitovao do te mjere da je Bog postao nama sličan u svemu, osim u grijehu. Sveti Stjepan je bio hrabri svjedok koji je dao svoj život za Isusa. To nam pokazuje da smo pozvani živjeti evanđelje bez obzira na sva trpljenja, na svakodnevna mučeništva koja živimo u svom životu, gledajući otvorena nebesa.

Evanđelist Luka baš kod Stjepana kaže da je, neposredno prije nego je bio ubijen, Stjepan vidio otvorena nebesa. Mi u Isusu gledamo otvorena nebesa. Ako budemo znali gledati ta otvorena nebesa, onda ćemo imati snagu živjeti strpljivo svakodnevicu, poput bijelog mučeništva. Mnogi se pitaju, kako biti zahvalan u ovo vrijeme pogođenosti velikim tragedijama. Zahvalnost je stil života. Čovjek koji je svjestan milosti koje svakodnevno prima, čovjek koji je zagledan u ono što mu Bog čini u životu, a ne u ono što mu nedostaje ili je stalno zagledan u svoje vlastite slabosti, taj čovjek ima zahvalno srce. Zahvalnost je svijest, stav srca da trenutak koji živim nije samo moj. Ako budemo znali tako živjeti, onda ćemo Gospodinu zahvaljivati što i kroz ovo teško vrijeme, unatoč svemu, možemo vidjeti Njegovu prisutnost i planove.

Zahvalnost je svijest, stav srca da trenutak koji živim nije samo moj. Ako budemo znali tako živjeti, onda ćemo Gospodinu zahvaljivati što i kroz ovo teško vrijeme, unatoč svemu, možemo vidjeti Njegovu prisutnost i planove

Možemo primijetiti Božje dodire koji nam ponekad možda i nisu jasni. Prolaznost nam govori da, bez obzira koliko se moj problem činio ogromnim, velikim, nerješivim, s vremenom i naši problemi prestaju. Sv. Terezija Avilska kaže: ‘Sve prolazi, samo Bog dostaje’. Ako to shvatimo, da je Bog onaj kojem dugujemo zahvalnost i da je Bog onaj kojem želimo iskazati zahvalu za sve što nam se dogodilo, onda ćemo biti ispunjeni ljudi i nećemo dopustiti da naše srce cvili kroz neko mrmljanje“, poručuje fra Bojan.

Mnogima je križ i tjelesna bolest. „Živimo u vremenu kad smo i previše opterećeni našim zdravljem. Redovito susreti nas svećenika s obiteljima završe s riječima: ‘Ma velečasni, samo da je zdravlja’. Nama je zdravlje potrebno i mi smo čuvari našeg zdravlja. Ali mi smo ponajprije oni koji tražimo spasenje. Nama je potrebno spasenje. Kad čovjek shvati da mu je u Kristu darovano spasenje, onda može biti zdrav. Ne samo tjelesno, nego je važno da ima zdravlje duše i tijela. A to nam dolazi po Isusu Kristu.

Ne zaboravimo našu dušu. Ne smijemo zaboraviti na spasenje. Ne smijemo zaboraviti na život vjere. Korizma nam je prigoda da obnovimo ljubav prema Gospodinu, da obnovljenu ljubav možemo svjedočiti drugima. Bombardirani smo informacijama koje nas mogu baciti u žalost. No, ne bojmo se. Mi smo miljenici Gospodnji! Nama je iskazana milost i svjetlost Očeva u Kristu Isusu. Prihvaćajući njegovu ljubav, možemo postati obnovljeni ljudi.

Ako prihvatimo Krista u svoj život, naše oči počinju vidjeti Božje spasenje u svijetu, i mi vidimo spasenje u životu bližnjih, kad se otvorimo snazi svjetlosti koju Krist donosi. Novo normalno za kršćane ne počinje s određenim epidemiološkim mjerama. Novo normalno započelo je s Kristovim rođenjem. A to je da se trudimo živjeti po njegovoj riječi, da se trudimo biti jedni drugima svjetlo. Opterećeni smo postojećim okolnostima, u sve se uvlači strah. Unatoč krhkosti našeg života, pozvani smo graditi život na sigurnosti vjere koju nam daje Gospodin. Tako ćemo biti osnaženi“ ohrabruje fra Bojan.

Novo normalno započelo je s Kristovim rođenjem. A to je da se trudimo živjeti po njegovoj riječi

Ističe i Ivana, jedinog od apostola koji je ostao pod križem. „Ivan je otajstvo Krista upoznao na različite načine. Njega povijest crkve naziva teologom, onim koji o Bogu govori. On je bogo-slov, o Bogu slovi čitavim svojim životom i riječju koja je zapisana u Ivanovom evanđelju. Slika prislonjenosti Ivana na Isusove grudi očituje se u svim njegovim tekstovima.

Proslov, vrata njegovog evanđelja glasi: ‘U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog’. Grčka riječ logos znači riječ, može značiti i smisao. Sv. Ivan time nam obznanjuje kako je u Kristu pronašao smisao svog života. Ako mi u Kristu budemo znali pronaći smisao svog života, onda ćemo, unatoč svih okolnosti koje nas mogu zadesiti, imati radost. Zato što imamo smisao, jer smo u Kristu pronašli taj smisao. Iz tog smisla gradimo vlastiti život“, kaže fra Bojan.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

I ljudi, razni stručnjaci koji i ne ispovijedaju vjeru u Krista, govore o potrebi da se čovjek nekad povuče u osamu, preispita; nutricionisti govore o potrebi čišćenja organizma. Ta se sredstva nazivaju poželjnima za samopomoć i jačanje u izgradnji karaktera. Kad takvi poticaji dođu iz Crkve ili kao Isusova riječ, neki su to skloni protumačiti i kao da se čovjeka time zaluđuje, porobljava, zapravo obezvrjeđuje. Rizvan ističe da kršćanski post nema ništa s postom New Age-a i teorijama samopomoći.

„Mi to jasno vidimo u snazi Isusove riječi. Kad Isus kaže: ‘Tko hoće život svoj spasiti, neka ga izgubi poradi mene’. Kršćanski život nije u tome da ja moram ostvariti svoj život. Nije u nekakvom samoostvarenju. U nekoj samopomoći. Kršćanski život je ponajprije u borbi protiv tih svojih ‘samo-‘.

Kršćanski život je u tome da se odreknem svog života, da budem spreman darovati svoj život, razdavati se. Post je vježba upravo u darivanju svog vlastitog života. Zato post nije samo ustezanje od hrane i neka proljetna dijeta, kako reče umirovljeni papa Benedikt XVI. Post je doista približavanje Gospodinu kroz oskudijevanje.

Post je vježba upravo u darivanju svog vlastitog života

Živimo u svijetu kad nam je sve dostupno, imamo svega napretek. Kad se odričemo samih sebe i stvarnosti koje su nam potrebne, poput hrane, mi zapravo pokazujemo što nam je važnije, ono što Isus kaže: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. Post pročišćava naše uho vjere, da čujemo Kristovu riječ i da po toj istoj Riječi živimo. Zato nam je potreban post – radi pročišćenja vlastitog srca koje će biti spremno prihvatiti Božju riječ, učvrstiti se i živjeti po toj riječi“, ističe fra Bojan.

Kad prorok Izaija nabraja kakav mu je post mio, on nabraja situacije u kojima čovjek nije usmjeren na sebe, na svoje potrebe i odricanja u prilog sebi, nego je u fokusu drugi. To su životne situacije u kojima čovjek drugome pruža pomoć: osloboditi potlačene, nasititi gladnoga, ukloniti nepravdu i bezbožnu riječ iz svoje sredine.

Foto: Pixabay

Svijet promatra post u smislu što će čovjek učiniti za sebe, u usmjerenosti na sebe, a Bog po proroku kazuje da je post u pogledu prema drugome, usmjeren na pomoć drugome. „Zapravo, istinskim postom bori se protiv nasilja i nemara, nebrige za druge. Post nam otvara oči za potrebne, za one kojima je potrebna ljubav, pažnja. Post nas uči stavljati se u život drugoga, ući u njegove potrebe, a ne za sebe, svoje. To je savršeno činila i pokazala Majka Marija.

Utječimo se zagovoru BDM i budimo zagledani u njen primjer. Marija je o svim događajima koji su joj se događali u životu, prebirala u svom srcu. Pozvani smo razmišljati u svom srcu s Kristom o događajima koji će nam se dogoditi, koji su nam se dogodili. Prebirati to, prepoznavati Božje dodire. Vidjeti njegovu prisutnost.

Tada će se rađati zahvalno srce. Tada ćemo, poput Marije, imati veliko pouzdanje da čak i stojeći na brdu Kalvarija, na mjestu razapinjanja, ipak budemo ljudi nade, a ne u beznađu, očaju, da ne budemo ljudi koji će dignuti ruke od svog života.

Marija je primjer žene koja je znala živjeti i surađivati s Božjom milošću i baš je zbog toga donijela najizvrsniji plod takve vjere, a to je Krist Gospodin. I mi, zagledani u Mariju i potaknuti njenim primjerom, možemo rađati Krista Gospodina, živeći po njegovoj svetoj volji“, poručuje fra Bojan Rizvan.