Mladen Katavić je u ratu izgubio desnu ruku i lijevu nogu. Po struci je knjigovezac koji je do rata radio u maloj obiteljskoj tiskari. Kaže da su u tim danima uživali u blagodatima, ali su 90-te godine sve promijenile.

Stradao je s 24 godine na bojištu i prošao je jako puno operacija. Nakon trenutka u kojem je pomislio, spremajući se na smrt – Bože, ako nisam nekom pomogao nisam ni odmogao, zašto se ovo meni događa – odmah je osjetio jednu snagu nakon koje više o tome nije nikada pomislio.

“Najgore od svega što je moj brat Alen prije toga ranjen i danas je 90 postotni invalid. On je pogođen u glavu pa se zezamo da to kod nas Bosanaca baš i ne uzima kao teško ranjavanje, ali hvala Bogu on je sada dobro.”

Ipak – prisjeća se Katavić – najgore je bilo roditeljima i sestri jer su njima prvo javili kako je poginuo s obzirom da je nakon ranjavanja jako puno krvario i trebalo je dugo dok je dopuzao na sigurno do svojih suboraca koji su sve to, njegov gubitak ruke i noge, puno gore doživjeli.

“Čovjek u tim trenucima ima neku snagu koja nije od njega”, rekao je. Helikopterom su ga prvo prebacili u Split i poslije u Zagreb na liječenje.

“Oporavak je inače težak, a što je teži on se onda čini i duži nego što inače jest”, prisjetio se i svoje nutarnje patnje, prepričavajući kako mu se i dalje vraćaju određeni bolovi i traume u situacijama kada više razmišlja o onome što se sve događalo u ratu.

No, ono što Mladena Katavića ipak čini drugačijim je da uvijek traži svjetlo u tami, često se zafrkava i na svoj račun smišlja šale.

Mnogi njegovi prijatelji i prijateljice, kada su čuli prvotno da je poginuo, simbolički su se oprostili s njime, pa kada su ga poslije obilazili u Kiseljaku zafrkavali su se i oni ioko svega, još pogotovo kada su vidjeli kako i on prihvaća takvu šalu i nastavlja je.

No, ta situacija je bila stvarno vrlo nezgodna, prisjetio se za Hrvatski katolički radio. Njegovom ocu su najprije javili tu dezinformaciju da je poginuo, pa je on odmah nije ni želio prenijeti majci, već je čekao ipak službenu liječničku potvrdu.

Došli su u bolnicu. Majci je rekao da ga pričeka vani, pa kad ga je unutra susreo živog tata se zamalo onesvijestio, a majka je imala jedan drugi šok jer joj je bolničko osoblje reklo za njegov gubitak ruke i noge.

Njoj je to bilo strašno, ali utješila ju je prijateljica i susjeda koja ju je u tom trenutku zagrlila i rekla da bi i ona radije tako jer joj je muž bio poginuo nekoliko mjeseci ranije.

Nakon ratnih devedesetih, iako je bio u ratnoj mirovini, puno toga mu se dobrog izdogađalo, prisjetio se HKM-ov sugovornik, tako da uopće nije mirovao.

Štoviše, i oženio se i upisao je Studij poslovne informatike u Zagrebu zajedno s bratom. Počeo je i živjeti kao student na Cvjetnome naselju što se pokazalo vrlo dobrim jer je tamo upoznao i svoju suprugu Natašu.

Pohvalio nam se prethodno da je kao knjigovežničar prije rata i mnoge vrijedne crkvene knjige restaurirao iz 16. stoljeća, a problem je nastao s ranjavanjem što za tako precizan posao čovjek treba imati sve prste.

Na fakultet se odlučio nakon jednog tečaja informatike, a preko resornog ministarstva su upisali Fakultet informatike.

“Jedna druga lijepa stvar u životu koja mi se isto dogodila tada, a to je kad nađeš osobu koja te razumije, podupire i shvaća pa mi danas zato ljudi kažu kada me sretnu i upoznaju: ‘Lako je tebi’. To je osoba na koju se uvijek možeš osloniti, koja je tu i za moje dobre i za loše trenutke – moja supruga.”

Mladen Katavić se danas može pohvaliti i svojim sportskim uspjesima.

Bavio se sportskim ribolovom, plivanjem na Mladosti – koje je zamalo završilo i nastupom na Paraolimpijskim igrama u Atalanti da se želio malo više potruditi u treniranju plivanja u kojem se inače natjecao na Športskim igrama ratnih vojnih invalida – ali je najdalje otišao ipak s pikadom koje ga je odvelo doslovno u svijet, a dok se liječio bojao se hoće li ikada više stupiti i na Trg bana Josipa Jelačića.

No, sve je krenulo – da stvar bude još zanimljivija – vrlo neformalno i za zabavu s društvom u lokalnom kafiću da bi na koncu osnovali Pikado klub ‘Vrbik 04.’ s kojim su ostvarili značajan uspjeh.

“Najponosniji sam što sam izabrao sport gdje su 95 posto ljudi – vrhunski ljudi – spremni za druženje, za zafrkanciju, za pozitivu, a još kad napravite dobre rezultate i na Europskom prvenstvu u Pragu završite kao treći, a i bili smo i prvaci Hrvatske. Treći sam bio na pojedinačnom prvenstvo Hrvatske, a natjecao sam se s osobama koje nisu bili s invaliditetom.”

Velika je tu stvar što su ga ljudi prihvatili takvim kakav je, rekao je Katavić te zaključio svjedočanstvo o svome sportskom dijelu života ovim riječima:

“Ali opet se vraćam na ono da – kada ti prihvatiš sebe – onda te i drugi takvog prihvate pa uopće ne vide tvoje nedostatke i zaborave ih, a poslije ti se zbog toga moraju i ispričavati”, rekao je uz osmijeh sugovornik emisije ‘Novi valovi dobrote’.

Podsjetio je ujedno na onu mudru – kako sami ljudi kažu – “da su neki ljudi s rukama i nogama veći invalidi nego ja koji sam bez ruke i bez noge”.

Tu se vratio iznova na svoju obitelj kojoj je zahvalio, supruzi, prijateljima jer “to je najveće blago kad te ljudi prihvate takvog”.

Još je i osvijestio našim slušateljima da ljudi nisu svjesni za što su sve sposobni dok ne dođu u takvu situaciju, a pohvalio nam se i da je u rodnoj BiH, po povratku 2000. godine, izgradio jedan svoj mali ‘zemaljski’ raj na imanju u Fojnici kojeg su dobili natrag nakon rata.

Zasadili su voćnjak s više od 100 stabala, možda i 200. Brat se jako zainteresirao za to, a on je oduvijek volio zemlju jer – kaže – “obišao sam pola Europe ali kad dole dođem osjećam se najljepše i često stoji ona dok te ne istjeraju iz raja nisi znao da si u raju živio. Tako i ovo. Sve uzimamo zdravo za gotovo ali kada dođeš i vidiš tu ljepotu i spoznaš onda samo trebaš u njoj uživati i ne tražiti kruha preko pogače”, poručuje Mladen Katavić.

Novi valovi dobrote