Na prvi pogled pustinja se može činiti mjestom borbe, mjestom napuštanja. Pogled u suhu pustinju našega života može nas dovesti do vjerovanja da nas je Bog napustio; da je daleko od nas. Međutim, iznova i iznova u Svetom pismu Bog nam pokazuje da je pustinja, mjesto daleko, mjesto muke i borbe privilegirano mjesto susreta s Bogom.
Mojsije
Mojsija je Bog pozvao s pojavom gorućeg grma u pustinji. Pismo kaže: „Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega.“(Izlazak 3, 1-2). Na ovom mjestu Mojsije prima sveto Božje ime i povjerava mu se misija da povede Izraelce iz Egipta, piše Aleteia.
Izraelski narod
Izraelski narod napušta Egipat da bi se poklonio Bogu u pustinji. Unatoč borbi oko potrebe za hranom i vodom, pustinja je mjesto na kojem im Bog daje svoj zakon i uči ih štovanju. Pismo kaže: „U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao k`o zjenu oka svoga. “(Pnz 32,10). Bog, izabravši svoj narod tajanstvenim nacrtima svoje ljubavi, vodi ih u pustinju, podučava ih i veže za sebe.
Ivan Krstitelj
Ivan Krstitelj započinje svoj post, molitvu i krštenje u pustinji. Prorok Izaija govorio je o Ivanu, rekavši: „Glas onoga koji zove:‘ U pustinji pripremite put Gospodinu; napravite ravno u pustinji put za našega Boga ’“ (Izaija 40: 3). Na taj način je napravljen put, siguran prolaz, spreman put po teškom terenu i srca su spremna primiti Gospodina.
Pustinja / Foto: Unsplash
Naš Gospodin
Našega Spasitelja Duh Sveti odveo je u pustinju da moli. Tamo nam Krist pokazuje put prema kojem možemo pobijediti velika iskušenja našega doba. Bog u svojoj dobroti može odlučiti dopustiti da budemo u iskušenju, ali uvijek će nas podržati ako mu se obratimo.
Zašto je pustinja tako posebno mjesto? Kako bi mjesto iskušenja i borbe moglo biti mjesto susreta? Zašto su se kršćanski pustinjaci i redovnici stoljećima upućivali u pustinju tražeći Boga?
Ulaskom u pustinju smetnje, obmane i podjele nestaju.
Ulaskom u pustinju smetnje, obmane i podjele nestaju. Kad otpustimo svoje smetnje, možemo se usredotočiti na svoj odnos s Bogom, na slušanje Gospodina kako govori. Kad odbacimo prijevare, nježne laži koje kažemo sebi o tome tko smo i tko su drugi, tada možemo vidjeti svoj život i svoje srce onako kako ih Bog vidi. Pustinja odbacuje naše podjele, čineći nužnim udruživanje kako bi preživjeli, dopuštajući da naša podijeljena srca postanu jedno.
Neka ova korizma bude vrijeme pročišćenja, čišćenja, obnove. Jer nećemo biti napušteni u pustinji. Zapravo, istina je upravo suprotna: tamo ćemo pronaći Boga. Stoga, potrčimo u pustinju našega srca kako bismo proveli to privilegirano i milosno vrijeme korizme s našim Gospodinom.