Mk 3,22-30
“Izvan sebe je” – govore Isusovi ukućani i rodbina, njegovi najbliži. Danas bi se kazalo, „pukao je“. “Opsjednut je Beelzebulom” – umuju i zaključuju pismoznanci, nešto kao „teološka komisija“, pristigli čak iz Jeruzalema, koja se treba baviti „pravovjernošću“ toga Isusa iz Nazareta. Misle da mogu izreći o Isusu konačan i mjerodavan sud. Isus se ne brani niti ulazi u polemiku, nego samo odgovara u slici, slikovito, u slici koja je shvatljiva svakomu tko želi i tko je spreman naučiti nešto te zajedno s Isusom hoditi.

Tvrdnju pismoznanaca kako Isus izgoni i tjera snagom nečistih sila nečistu silu napadaj je na samoga Duha Svetoga. Huli na Duha Svetoga tko takvo što tvrdi, i za taj grijeh, veli Isus, nema oprosta. Tko izjednačuje Duha Božjega koji je na djelu u Isusu sa samim Sotonom, taj se zatvorio samomu Bogu, on je nepropustan za Božju ljubav, i to je razlog zašto se taj grijeh protiv Duha ne može oprostiti.

Ti pismoznanci su službeno teološko izaslanstvo, komisija pristigla čak iz Jeruzalema s nakanom provjeriti Isusovu pravovjernost. Dakle, sve sami učeni autoriteti koji dolaze izdaleka, tri dana hoda, u Galileju, da se uvjere, da stvore sliku o tome novome putujućem propovjedniku, o pokretu koji se veže uz tu neobičnu Isusovu osobu. Uhode ga, tajno i javno, i na kraju zaključuju: „Opsjednut je!“ To je temeljni, fundamentalni napadaj na Isusovo poslanje. Stavljaju mu sve pod upitnik, znak pitanja. Oni ne dovode autentičnost čudesa u pitanje, ali čudesa nisu ni izdaleka siguran i jasan dokaz za Božje poslanje, da je čovjek od Boga. Čudesa znaju imati razne uzroke, ne moraju dolaziti nužno od Boga, mogu potjecati i od đavolskih sila.

Isusov je odgovor savršeno jasan: Ako je Sotona sam u sebi raz-dvojen, pocijepan, kako on može opstati? Stoje li stvari tako, onda je njegovo kraljevstvo iznutra razrovano. Ako on s pomoću Beelzebula izgoni Đavla, onda je u samome paklu građanski rat, međusobno istrjebljivanje.

Isus očituje svoju moć

Isus se predstavlja jačim, on dolazi izvana, ne iznutra, iz te đavolske rulje. Isus pak oslobađa ljude snagom Duha Božjega, otima, čupa ljude iz fatalnoga đavolskog zagrljaja. Tko se pak ne iščupa iz toga zagrljaja, ostaje zauvijek proklet, grijeh njegov ostaje s njime. Ne uskraćuje Bog oprost grijeha, nego se čovjek sam uskraćuje Bogu, zatvara se milosti. Ne želi ići Bogu ususret. Farizeji i pismoznanci zatvaraju se svjesno Božjoj ponudi.

Čudo koje Isus čini nije ograničeno samo na vidljivu pojavnost, na čin gledanja. Ono je događaj koji uprisutnjuje Božju stvarateljsku snagu u svijetu. Stoga su ljudi prestrašeni, zbunjeni, ne znaju odgovora pa se pitaju, odakle mu to, tko mu je dao tu snagu? I protivnici zaključuju kako to čini uz pomoć magijskih i mračnih sila. Nakon čuda slijedi šok i čovjek se mora zapitati te nakon propitivanja odlučiti koja je tu sila posrijedi. Što je najznačajnije u Isusovu djelovanju i reakciji na ono što je činio na bolesnicima jest činjenica da mu malo tko zahvaljuje na učinjenu čudu i udijeljenu daru. Nema tu veličanja Boga, nema hvale ni zahvale, nego čuđenje, i podmetanje kako je on s đavolskim silama sklopio savez, s njima, protubožnim čimbenicima, u ‘paktu’.

Isus neshvatljiv i svojima i mnoštvu

O Isusa se jednako ogrješuju i oni koji su s njime krvno povezani kao i neprijatelji koji su mu stalno za petama, koji budno paze na pravovjerje i pravočinje u Izraelu. Svima je Isusova misao bila nedostižna, Isusov put i cilj nerazumljiv, svi su dopustili da u njima izraste korov, otrovna biljka koja se širi i uzima maha. Isus stoga uzima sam riječ, poziva ih k sebi i poučava, tako da njegova riječ djeluje krajnje porazno na njih. Sam im logički dokazuje protuslovlje njihova umovanja.

Kao što kuća ili kraljevstvo u sebi podvojeno i međusobno u građanskom ratu nužno srlja u svoju propast, tako je i sa Sotonom, razara li on sam sebe i svoje djelo, oslobađa li on one koje je sam okovao svojim lancima. Isusova nadmoć očituje se upravo u tome što on veže i baca u lance, okiva Jakoga. On je jači, on odnosi pobjedu nad tim silama, i zato je nemoguće da je on u savezu sa Zlim.

Bog zna za čovjekovu narav, on je strpljiv i oprašta grijehe. Zna što čovjek nosi u svojoj naravi, zna za grješne misli čovjekova srca. Čovjek je zaslijepljen grijehom i zato griješi. Bog je milostiv i prašta. Ali čovjek sam (po)stavlja jasne granice i Božjem djelovanju, postavlja zid o koji se razbija milosrđe, gdje krivac ostaje u svojoj krivnji, gdje nema pomoći, oprosta ni otkupljenja. To se događa ondje gdje se huli na samoga Božjega Duha. Isusove su riječi morale djelovati porazno za izaslanstvo iz Jeruzalema. Morali su se povući, vjerojatno s još većom mržnjom u srcu i prijezirom prema tomu čudaku iz Nazareta, koji je stalno u sukobu s njihovim predajama.

Tko nudi orijentaciju – gdje je uporište?

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su nudili spas na svoj način, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode. Čovjek je izložen kojekakvim mračnim silama, i za kršćane Isus Krist bijaše osloboditelj od svih tih demonskih sila.

Isus podaruje uporište, čvrsto tlo pod nogama. Pobijedio je smrt, demone i sve sile za svojega života, a pogotovo u svojoj smrti i uskrsnuću. Sad je on Gospodar svega. Vidimo kako mu je pojedinac važan. Upravo pojedinac treba iskusiti moć i snagu njegove riječi i njegove osobe. Isus je pojedince uspravljao, liječio, pomagao. Čovjek pojedinac bijaše spreman prihvatiti, tako reći, osobnu pomoć, čisto humanitarnu pomoć iz Isusovih usta i preko Isusovih ruku, ali ih većina ne bijaše spremna za radikalni obrat, obraćenje i vjeru.

Radikalnost, korjenitost Isusova zahtjeva kako spram pojedinaca tako i spram golemih mnoštava koja su se okupljala oko njega redovito su se okretala u skandalon, spoticaj, otpad. Stoga je uvijek na mjestu Isusova riječ, kako su sretni oni koji se o njega ne spotaknu, ne sablazne. To je pak tako uočljivo u današnjem izvješću u kojemu mu protivnici spočitavaju suradnju s demonskim silama. Ti koji imaju vlast nad ljudima osjećaju se ugroženi Isusovom pojavom te će mu reći kako ima demona, kako s pomoću Beelzebula izgoni nečiste sile, kako je van pameti, kako je opsjenar, iluzionist.

Isus ih pobija njihovim riječima i dokazima, njihovom logikom. I ta je za njih porazna. Stoga im nema spasa.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.