Nemam više nikoga na ovome svijetu

Krakow. Tyniecka ulica br. 10.

Evo nas pred vratima podrumskog stana. Ulazimo u hodnik. S desne strane skromna kuhinja koja je, čini mi se, služila i kao kupaonica. Zastao bih već ovdje no moj mi vodič pokazuje da uđemo u prostoriju s lijeve strane. Stojimo u nekadašnjoj Lolekovoj sobi. Na zidovima fotografije, u lijevom kutu krevet, uz prozor stol, s desne strane velika zidana peć. Ona, siguran sam, nije ovdje bila u vrijeme dvojice podstanara doseljenih iz Wadowica. Oni su imali staru peć koja je teško uspijevala unijeti toplinu u vlažni, hladni i mračni stan. U staklenom stolu Lolekova svjedodžba, slika Jana Tyranowskog, brata Edmunda, slika s prijateljima iz djetinjstva…

Ovdje je, znači, učio za ispite i s prijateljima iz tajnog kazališta uvježbavao predstave. Na ovom je podu klečio i molio one nedjelje dok su nacisti pretraživali prizemlje kuće. Ovdje se odmarao nakon napornog radnog dana u kamenolomu i tvornici sode. Ovdje je čitao djela sv.Ivana od Križa i ostalu teološku i folozofsku literaturu. Ostao bih na ovome mjestu do sutra ali ne mogu. Ne smijem ovog čovjeka zadržavato do unedogled. Jest, posao mu je to ali ipak… Da je oko mene bar više ljudi koji ulaze i izlaze, razgledaju i prolaze, bilo bi mi lakše. Kružio bih satima, izašao bih pa bih se vratio. A ovako ne mogu; moram u razumnom vremenu pogledati i lagano odšetati.

Ulazim u sobu kapetana Karola. Na zidu fotografija s vjenčanja, Lolekova fotografija s prve pričesti i fotografija supruge Emilije s mlađim sinom. U kutu krevet, nasuprot njega skromni ormar s ogledalom… Premda već bolestan od godina, teškog života i surove stvarnosti gospodin Karol se teško razbolio na Božić 1940. Uz redoviti odlazak u kamenolom brigu o domaćinstvu preuzeo je sin. A stariji Karol je većinu vremena provodio u ovoj sobi. Je li u njoj mislio (a sigurno je) na svoju prerarano preminulu suprugu? Ili na sina liječnika koji nije ni dočekao majčine godine? Ili na kćerkicu koja je ovozemaljski zrak disala samo šesnaest sati? Je li toga popodneva bio svjestan da je za njega došao kraj svim mukama i da odlazi Emiliji, Edmundu i Olgi Mariji? A da neizmjerna tuga čeka Loleka…

Kako je posvjedočio kardinal Dziwisz, Ivan Pavao II. često se sjećao toga tužnog događaja; oca je našao u sjedećem položaju, pognute glave, s rukama na stolu. Uz neispijenu šalicu čaja. „Nemam više nikoga na ovome svijetu!”

Križam se i počinjem ‘Oče naš’, ‘Zdravo Mariju i ‘Pokoj vječni’. Molim poluglasno i rastežem riječi ne bih li na takav način zaustavio vrijeme. Moj pratitelj izlazi iz prostorije na čemu sam mu zahvalan. U miru završavam molitvu i s poštovanjem dotičem krevet. Krišom fotografiram sobu tješeći se da ipak ne činim tako veliki grijeh. I baš kad sam spremio mali fotoaparat u džep moj, nazovi vodič, provirio je kroz vrata…

Domagoj Pejić