“Dragi prijatelji,
svoj korizmeni hod započinjemo čitanjem evanđelja koje nas želi poučiti pravom razumijevanju posta, molitve i milostinje, triju pokorničkih dijela koja su obilježja korizme, ali i, kako to kaže papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj korizmenoj poruci iz koje ću koristiti neke misli, „uvjeti i izraz našega obraćenja“. Zato ta dijela, kaže nam Isus, nemaju svrhu u izvanjskom isticanju, onom „da nas ljudi vide“, nego u nutarnjem djelovanju. Samo ono u nama može potaknuti istinsko obraćenje i „uosobiti iskrenu vjeru, živu nadu i djelatnu ljubav.“

Smisao posta, kojega papa Franjo naziva „put siromaštva i odricanja“, nije sebi nametnuti trapljenje, nego naučiti kontrolirati sebe i svoje želje, da bismo sebe i svoj život mogli staviti na raspolaganje Bogu i u službu drugima. „Iskustvo odricanja dovodi one koji ga čine u jednostavnosti srca do ponovnog otkrivanja Božjeg dara i spoznaje istine o našoj stvarnosti bića stvorenih na njegovu sliku i priliku, koja u njemu nalazi puninu.“ Post je iskustvo „slobodno prihvaćenog siromaštva“ koje nam „pomaže ljubiti Boga i bližnjega.“ Često post svodimo na suzdržavanje od hrane i pića, ali postiti nije samo suzdržavanje od nečega nego je oslobođenje za nešto, odnosno za Nekoga. „Postiti znači osloboditi svoj život od svega što ga opterećuje pa i od prezasićenosti – istinitim ili lažnim – informacijama i kupovine proizvoda kako bismo otvorila vrata svoga srca Onome koji nam dolazi u posvemašnjem siromaštvu, ali ‘pun milosti i istine’ (Iv 1, 14): Sinu Božjemu, Spasitelju.“

Ljubav o kojoj je ovdje riječ se u korizmenom vremenu iskazuje i u davanju milostinje. Milostinja je samo simbol ljubavi koja nas treba motivirati. Zato i nije naglasak u onom dati milostinju. Naglasak je u onom pomoći i učiniti se bližnjim onima koji su u potrebi, odnosno na ljubavi koja se „raduje dok gleda druge kako rastu … (i) pati kad je drugi u nevolji: usamljen, bolestan, beskućnik, prezren, u potrebi… Ljubav je zanos srca koji nam omogućuje izići iz sebe samih i koji gradi vezu dijeljenja i zajedništva.“ To je oblik osobnog sudjelovanja u izgrađivanju boljega svijeta i „dar koji našem životu daje smisao zahvaljujući kojem onoga koji je u neimaštini smatramo članom svoje obitelji, prijateljem i bratom.“ Dijeljenje s drugima u ljubavi čini čovjeka čovječnijim, dok se gomilanjem dobara izlaže da postane izopačen i začahuri se u vlastitoj sebičnosti. „Živjeti korizmu ljubavi znači skrbiti za one koji pate, koji su napušteni ili su obuzeti tjeskobom zbog pandemije covida -19.“ Korizma koja se tako živi postaje prilika da pomognemo „drugome da osjeti da ga Bog ljubi kao svoje dijete“ i ljubavlju preobrazimo svoj pogled na druge, osobito svoj pogleda na bližnje u potrebi.

Molitva pročišćava taj naš pogled i čini ga „pogledom čiji je horizont preobražen ljubavlju.“ Zato u molitvi, koja je „sinovski dijalog s Ocem“, nije naglasak na onom moliti, nego na onom staviti sebe u odnos s Bogom koji je naš Otac. Kad u molitvi stavimo sebe u odnos s Bogom onda mi dopuštamo „Božjoj riječi, koju na Crkva prenosi iz naraštaja u naraštaj, da nam progovori u srcu.“ Ta Božja riječ koja progovara u našem srcu nam omogućuje „prihvatiti i živjeti Istinu očitovanu u Kristu“, a ta Istina je „sam Krist koji je, u potpunosti prihvaćajući naše čovještvo, postao Put – zahtjevan, ali otvoren za sve – koji vodi punini Života.“

Sva tri spomenuta pokornička djela nemaju za cilj promijeniti našu vanjštinu, nego preobraziti našu nutrinu. I nisu nešto čim mi možemo i trebamo udobrovoljiti Boga nego su nešto što nas može i želi otvoriti za Boga. Kad to shvatimo, shvatit ćemo i ono što nam je Isus želio poručiti uklopivši govor o milostinji, molitvi i postu u svoj središnji govor, u svoj životni program, a tim i životni program svakog kršćanina. A on nam je želio tim poručiti da nije Bogu važno ono što ćemo mi za njega učiniti. Mi smo, kako nam to jasno posvješćuje pepeo kojim ćemo u znak prihvaćanja korizmenog puta posuti za na svoje glave, „prah i pepeo.“ Njemu je važno da mi otkrijemo ono što je on učinio i čini za nas, odnosno da se obratimo i vjerujemo evanđelju, kako to poručuje jedna od formula s kojom se pepeljamo, kako bi nam korizma doista bila „vrijeme obnove vjere, nade i ljubavi“, a tim i vrijeme istinske priprave da bismo se, obnavljajući u uskrsnoj noći svoja krsna obećanja, mogli „po Duhu Svetom, ponovo rodili kao novi muškarci i žene.“
Neka nam je blagoslovljena korizma!”