“Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5, 13).

Prvi dio blagoslova je teško razumjeti…siromaštvo je, nažalost, relativno lako definirati. O tome možemo razgovarati kada nemamo novca ili imovine, ekstremne su poteškoće ili kada je dohodak ispod zakonskog minimuma, piše Daniel Esparza za Aleteiu. Ovo je svakako kršenje ljudskog dostojanstva jer nemamo mogućnost donošenja odluka i izbora; ne možemo osigurati osnovna dobra i podršku potrebnih za dostojanstven opstanak. A to, pak, dovodi do bespomoćnosti i isključenosti.

Zašto se Kristov učenik ne treba bojati siromaštva?

Zašto je, dakle, siromaštvo jedno od tri evanđeoskih kreposti? I zašto bi Isus hvalio siromaštvo duhom? Znači li siromaštvo duha nedostatak duhovnog dostojanstva ili možda nedostatak određenog duhovnog bogatstva, nesposobnost za duhovni napredak?

Katekizam Katoličke crkve o tome piše: „U gospodarskim stvarima poštivanje ljudskog dostojanstva zahtijeva vršenje kreposti umjerenosti da bi se ublažila privrženost dobrima ovoga svijeta; kreposti pravednosti, da bi se poštivala prava bližnjega i dalo mu se ono što mu pripada; te kreposti solidarnosti, slijedeći zlatno pravilo i darežljivost Gospodina koji premda bogat, poradi nas postade siromašan da se mi njegovim siromaštvom obogatimo.” (2407). Kao što kaže i sv. Pavao:

“Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.” (2. Kor 8,9)

Katekizam kaže da svijet siromaštva u strogo biblijskom smislu svakako uključuje “pravo na privatno vlasništvo, na pravedan način stečeno ili primljeno”. Ali to pravo ne ukida prvobitni dar zemlje čovječanstvu u cjelini. “Univerzalna namjena dobara i dalje je najvažnija, premda promicanje zajedničkog dobra zahtijeva poštivanje privatnog vlasništva.” (2403). Umjerenost u gomilanju dobara povezana je s evanđeoskim siromaštvom. Štoviše, Kristov učenik ne bi se trebao bojati siromaštva:

„Želiš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i slijedi me! (Mt 19,21)

Blaženstva zasigurno nisu pohvala bijedi, gladi ili nevolji

Jedno je jasno: kad Isus govori o dobru u svom govoru na Maslinskoj gori on ne misli na materijalno siromaštvo. Gladne i žedne ne blagoslivlja zbog njihovih patnji i trpljenja. Blaženstva zasigurno nisu pohvala bijedi, gladi ili nevolji. Jasno je da Isus govori o siromaštvu duhom i žeđi i gladi za pravednošću. Pa, što to siromaštvo u duhu zapravo znači?

Ako smo siromašni, znači da smo ovisni. Siromašna osoba ovisi o sreći ili velikodušnosti nekoga drugog. Ali, također, svi smo ovisna bića i u tom smislu siromašni: nismo nastali sami – život su nam prenijeli roditelji. Od samog početka prati nas množina – čak i sa strogo materijalističkog gledišta očito je da smo u svijetu s drugima i radi drugih. Gledamo li očima vjere, Drugi koji nas je pozvao u bivanje je, dakako, Bog. Siromaštvo u duhu je, dakle, priznanje krajnje ovisnosti čovjeka o Bogu; ne u ropskom ili ponižavajućem smislu, već kao princip i temelj kako ga opisuje Ignacijanska duhovnost. Naše bivanje je ovisno o kreativnom Božjem djelovanju, isto tako i naša sreća i ispunjenost.

Duhovno siromaštvo znači ispražnjenje sebe slijedeći Kristov kenosis, kao što čitamo u Pavlovoj poslanici Filipljanima. Priznanje da nam je Bog potreban i da smo o Njemu ovisni.

“Ponašajte se onako kao što se to čini u Isusu Kristu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2,7)