Crkva nas poziva na kolektivni čin obraćenja kroz obred pepeljenja. Taj dan pred nas stavlja čitanja koja pozivaju na produbljivanje odnosa s Bogom u skrovitosti. Djeluje nespojivo to vanjsko očitovanje pokore i Isusov poziv na skrovitost. U svojoj mudrosti Crkva nas odgaja za puninu: da štujemo Boga i iznutra i izvana, da čistimo hram Božji, dakle, naše vlastito srce i da zajedno zagovaramo obraćenje čitavog naroda.
Valja zato cijelim bićem proživjeti ovu Čistu srijedu i pripremiti se na 40-dnevni intenzivniji hod s Bogom kroz ovo hodočašće života. Pozvani smo svojevoljno ići kroz pustinju do obećane slobode koju Uskrs garantira. Stoga taj hod započinje znakom križa koji pepelom posipa svećenik na naše čelo, donosi mrežna stranica SKAC-a.
Taj čin pepeljenja sabire u sebi temeljne istine izvučene iz iskustava cjelokupnog čovječanstva koje i našem vlastitom životu daju realne okvire:
- Smrtni smo! To je Bog objavio Adamu i Evi baš kroz prah i pepeo.
- Grešni smo i potrebni pokajanja i spasenja! Pepelom su se posipali i kraljevi, i proroci, i svećenici – od Davida i Estere do Mojsija, Ilije i Ivana Krstitelja. I to ne samo za svoje grijehe nego i grijehe naroda.
- Spašeni smo križem na kojem je Bog iskusio smrtnost i pobijedio je!
Pozvani smo kao Isus Krist hodati pustinjom i suočiti se s trima kušnjama koje su opisane još za Edena: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Da bi se razotkrilo djelovanje tih napasti Isus je pošao u osamu i borio se. Sveti Ignacije u duhovnim vježbama predlaže isto to: osamiti se. Zatim nudi vježbe koje čovjeka jačaju za borbu. Borba nije sama sebi svrha. Borimo se za slobodu. Želimo učvrstiti odnos s Bogom koji je ljubav kako bi nas ta ista ljubav posve oslobodila. To je cilj!
Ignacije navodi tri načina kako ući dublje u ljubav pozivajući nas da se molimo i otvaramo za iskustva siromaštva, pogrda i prijezira, te poniznosti nasuprot bogatstvu, časti i oholosti. Ignacije je to prilično jasno sažeo, ali nije to neka novost. Još od Starog zavjeta odnos čovjeka s Bogom jača se kroz ove tri prakse: davanje milostinje, post i molitvu.
Zato nas i čitanja na čistu srijedu podsjećaju na to. Pepelnica nudi ulazak u korizmeno vrijeme takav da imamo više od same tradicije, više od svoje molitve, žrtve i davanja, više od obraćenja: intenzivniji i realniji odnos s Bogom.
Višetisućljetna praksa pokazala je da možemo ostvariti to više tako što ćemo u vrijeme od Pepelnice do Uskrsa:
- Davati više milostinje, bilo Crkvi, bilo bližnjima. Tako na vrlo konkretan način možemo uređivati naše neuredne sklonosti prema posjedovanju. Ne moramo biti bogati da bi davali milostinju. I mi prosječnog imovinskog statusa itekako imamo svoje navezanosti na ovozemaljske stvari pa valja biti oprezan pri odabiru. Dakle, neuredne sklonosti prema novcu, imovini, odjeći, i raznim predmetima možemo urediti tako da se češće i više istih odričemo.
- Postiti češće i više i to ne tako da idem u krajnosti i da vršim nasilje nad sobom, nego tako da me to vodi u veću čežnju za Bogom. Uskraćujući si fina jela, pića i druge užitke borit ću se sa neurednim sklonostima kojima si nastojim upotpuniti ili uljepšati život, pokušavajući si stvoriti sigurnost. Tražit ću načina kako da svojim odricanjima ili dodatnim praksama (mogu npr. peći svoj kruh) ugodim Bogu koji je izvor života i koji želi da se oslanjam na njega u svakodnevnim malim izazovima.
- Moleći više i odvajajući više vremena za odnos s Bogom uređivat ću svoje neuredne sklonosti da sebe ljubim više nego Boga, da budem kao bog, da vladam i kontroliram. Posvećujući više vremena Njemu odricat ću se onog vremena koje usmjeravam na sama sebe, odabrat ću bogoljublje umjesto sebeljublja i tako uređivati svoj odnos prema stvarnosti. Krotit ću svoj ponos da bi imao zdrav i ponizan odnos prema Bogu i cjelokupnoj stvarnosti u koju me stavio.
Kada na Pepelnicu dobrovoljno dođemo pred svećenika koji stavlja znak križa od pepela na naše čelo, mi zapravo nanosimo ratne boje i ulazimo u rat za naše duše pod Kristovom zastavom. Nema Uskrsa bez križa, nema pobjede bez borbe, nema slobode bez da provodimo vrijeme i vježbamo se s Onim koji oslobađa. Udružujući se u tim nastojanjima ne osvajamo slobodu samo za sebe, nego unosimo duh slobode u sav naš narod, donosimo Boga i onima koji Ga još ne poznaju. Dok jednom ne budemo svi u ljubavi s Njim koji nas je za sebe stvorio.
Zato je važno da sav narod Božji, baš cijela Crkva, pristupi ovom činu punom sviješću i cijelim srcem moleći zajedno s našim precima: „Smiluj se Gospodine svome narodu“.
