Učenik je prošao put svojega Učitelja! Tako ukratko možemo sažeti križni put Alojzija Stepinca kojim ćemo proći danas, sedmog dana naše devetnice. Poput Isusa Krista, osuđen je na montiranom procesu, poput Njega je trebao biti zakopan, srce mu je spaljeno, a tijelo otrovano da ne bi ostao nikakav trag za štovanje. No, ostvarilo se ono što je u propovijedi Stepinčeve beatifikacije u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine izrekao papa Ivan Pavao II: „Pšenično zrno palo na zemlju’ prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u vazmenom otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’.
Stepinčevo poslanje
Nadbiskup Stepinac u Krašiću je, u kućnom pritvoru, proveo 2990 dana. Ponekad je imao osjećaj da se ovdje nalazi kao ptica u krletci, na što su ga asocirali kanarinci koje je, kako kažu svjedoci, imao u župnoj kući. No, kako svjedoči Dnevnik Josipa Vranekovića, Kardinal je rekao: „Meni je svejedno gdje sam, da li u Lepoglavi, Krašiću ili u Zagrebu, jer gdje god bio da bio, tu vršim svoju dužnost.” A tu dužnost protumačio je riječima: „Trpjeti i raditi za Katoličku crkvu.” („Dnevnik”, str. 17.) A što je poslanje Katoličke Crkve, bilo je jasno. Ivan Pavao II. je citirao njegove riječi iz 1943.: „Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’
Stepinčeva odlučnost i ustrajnost u vjernosti Crkvi i Petrovu nasljedniku vidi se i na stranicama Vranekovićeva Dnevnika. A njegov Krašić čuva i vidljive tragove te vjernosti koje slijedimo uz pomoć župnog upravitelja vlč. Ivana Vučaka, prateći tako stopljenost župne crkve s dvorištem u kojemu je za života molio bl. Alojzije Stepinac.
Mogući kompleks novoga svetišta?
Župna crkva Presvetog Trojstva koja dominira Krašićem posvećena je 1913. godine. Nastala je na temelju stare krašićke crkve posvećene Svetoj Trojici kraljeva. Crkva je u obliku grčkoga križa. U prošlom desetljeću, pak, uz crkvu je nastao molitveni prostor križnoga puta specifičnog oblika, jer se ne proteže na brežuljku poput onoga u Mariji Bistrici, već se po ravnom ide od postaje do postaje – njih 15, a u sredini je kip Milosrdnog Isusa.
U dvorištu je već ranije spomenuti stari župni dvor, sada Spomen-dom bl. Alojzija Stepinca, a ispod njega obnovljeni zdenac iz kojega je Blaženik pio vodu dok je živio u Krašiću. Iza crkve se nalazi pastoralni centar koji, na žalost, ne zadovoljava pastoralne i hodočasničke potrebe, te ga treba proširiti.
Stepinac i Isus zajedno na križnom putu
„To je nešto najljepše što imamo. Kada sam ovdje došao kao kapelan, moleći prvi put ovaj križni put, doslovno sam plakao. S jedne strane imamo križni put Isusa Krista, u sredini slika te postaje, a s druge strane život Alojzija Stepinca, njegov križni put i molitvu njemu da nam Bog da snage da možemo strpljivo nositi svoj križ, čak i ako treba do darivanja svoga života za Crkvu i dragoga Boga.
Tekst je razumljiv i jednostavan. Može se izmoliti za 45 minuta molitvene šetnje, a napisao ga je župnik iz Lepoglave Andrija Kišiček. Doslovce vidimo povezanost: Isus osuđen na smrt – Stepinac osuđen na zatvor, Isus pred Pilatom – Stepinac na montiranom sudskom procesu, Isus susreće svoju svetu Majku – Stepinca majka Barbara tri puta posjećuje u zatvoru plačući na putu do Lepoglave, a onda skrivajući suze da ih Alojzije ne vidi, Isusa oplakuju jeruzalemske žene – Stepincu žene pjevaju na obližnjem brežuljku iznad lepoglavskog zatvora kako bi ih mogao čuti, Isusu Šimun Cirenac pomaže nositi križ – Stepinac je bio zatvoren s još jednim svećenikom te je na Bezgrešno začeće s njim mogao razgovarati u crkvi… Cijeli križni put ima 100% sličnost s Isusom, osim jedne razlike: Isus je bio raspet na križu, a Alojzije Stepinac je umro drugačijom mučeničkom smrću.
Kad pitaju kakvo je to mučeništvo koje nije završilo na križu, kažem da 14 godina uzastopnog psihičkog i fizičkog maltretiranja također predstavlja mučeništvo. Ako netko pita o prolijevanju Stepinčeve krvi, neka dođe u Krašić i vidi mjesto gdje se ona prolijevala zbog njegove teške bolesti – policitemia rubra vera. Od 1953. do smrti 1960. godine izvađeno je i proliveno više od 36 litara krvi. To mjesto je posebno označeno u dvorištu, s natpisom koje govori da se ovdje prolijevala Stepinčeva krv. Imamo zapis da mu je jednoga dana ispušteno više od jedne litre krvi (1200 ml). Zamislite koliko je to značilo za njega i koliko je bilo potrebno da se zaustavi krvarenje? On si je čak na tijelo sam stavljao pijavice i one su mu sisale krv. Ali, umjesto da se udebljaju od te krvi, one su sve uginule – zato što je krv koju su ispijale iz njega bila otrovana.”
„Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi i svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke”, istaknuo je sveti papa Ivan Pavao II., proglašavajući Stepinca blaženim.
U nastavku ćemo s vama podijeliti neke zanimljivosti za planinare, pješake, za sve vas koji se u tišini prirode želite povući u molitvu i mir. Slijedit ćemo Stazu bl. Alojzija Stepinca kroz krašićki kraj.