Borna Marinić i Ani Galović

O stravičnim zločinima nad djecom na vukovarskom području nije bilo pisanih tragova ili su bili jako šturi. No ta su stradanja književnicu Ani Galović potaknuli na istraživanja i prikupljanja dokumentacije i svjedočanstava o stradanju djece.

Godine 2019. izišla je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča “Dječak koji je volio prozore”, o životu djece oboljele od malignih bolesti. Nedavno je objavila knjigu “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine”. Godinama uređuje mrežnu stranicu “Žute čizme” koja se bavi temama vezanim uz bitku za Vukovar 1991.

Portal “Žute čizme” donosi neispričane priče civila koji su preživjeli pad Vukovara

Borna Marinić i Ani Galović

Kako je istaknula Galović, portal “Žute čizme” je prvi projekt kojim je krenula obrađivati temu Domovinski rat, točnije bitku za Vukovar.

“Na blogu objavljujem sjećanja prijatelja Vukovaraca, branitelja i civila koji su preživjeli pad Vukovara. Htjela sam da sjećanja budu zapisana i da budu dostupna javnosti.”

Portal “Žute čizme” nosi taj naziv prema čizmama koje su proizvodile u Vukovaru, i izvozile su se u Kanadu. S Domovinskim ratom zaustavljena je njihova proizvodnja te su bile podijeljene braniteljima i civilima. Prema riječima naše sugovornice, taj naziv bloga joj se učinio prikladnim kao simbol toga vremena.

“S tim blogom sam krenula jer nije bilo svjedočanstava civilnih žrtava s područja Vukovara. Smatrala sam da je važno zapisati osobna svjedočanstva ljudi koji su htjeli iznijeti svoju istinu što su proživljavali tijekom ratnih događanja. Za djecu sam našla možda samo datum rođenja i datum stradanja za djecu. Vidjela sam da su to godišta mojih vršnjaka, a moje godište su danas stručnjaci za razna područja i obiteljski ljudi, a moji stradali vršnjaci su ostali djeca. Zanimalo me tko su bili, kakvi su bili kao djeca i što su voljeli.”

Knjiga “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine”

U knjizi “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine” Ani Galović donosi priče osoba starosti do 18 godina, točnije 27-ero djece koja su izgubila svoj život za vrijeme Domovinskog rata, na području Vukovara, a nakon rata još petero djece bile su žrtve egzekucije, a jedno dijete stradalo je od zaostale granate.

“Najmlađi stradalnici rata su Antonija Zeko koja je bila stara jedan dan i Ivan Kljajić koji je bio star šest mjeseci. Antonija je bila rođena prerano pa je bila smještena u inkubatoru u vukovarskoj bolnici te je umrla kad je bio zaustavljen dotok struje. Naime, jedan je granata zaustavila rad agregata, a tako i Antonijin život. Ivan je preminuo na očevim rukama u skloništu koje je stradalo od granate. Teško je pričati s obiteljima i prijateljima o njihovim sjećanjima na najmlađe, ali vjerujem kad shvate da to nije rade osobnog probitka već da ostane sjećanje za buduće generacije, onda se otvaraju i polako otkrivam život djece do trenutka njihovog stradavanja”, poručila je Galović.

Novi valovi dobrote