Središnja tema emisije bilo je kršćansko poimanje odnosa između Boga i stvorene stvarnosti. Nadahnuće za temu mons. Hranić utemeljio je na svetopisamskim tekstovima, osobito Kol 1,15-20 iz kojega se vidi Kristova posrednička uloga u stvaranju i uzdržavanju svijeta, njegovo posredništvo u objavi te njegovo djelo otkupljenja i pomirenja svega s Ocem, što čini jednu nedjeljivu cjelinu i pripada jednoj i jedinstvenoj povijesti spasenja. I Drugi vatikanski sabor (GS br. 22) naglašava tu Kristovu ulogu: “Isus Krist, objavljujući otajstvo Oca i Njegove ljubavi, otkriva i čovjeka njemu samome, otkriva mu uzvišenost njegova poziva.”

Mons. Hranić je istaknuo kako Krist ima središnju ulogu u otajstvu stvaranja i prije čovjekova pada: “Kristovo utjelovljenje nije posljedica pada da bi Bog Otac, frustriran zato što mu je čovjek okrenuo leđa, sada smišljao što će činiti… ”

Bog nikada nije mislio na čovjeka i stvorenu stvarnost bez njihova odnosa s Kristom i njihove usmjerenosti na Krista. I ta se stvarnost odnosi na sve ljude. Krist predstavlja ključ za razumijevanje cjelokupne povijesti spasenja.

“Ispovijedali mi vjeru u Isusa ili ne, mi smo njegova bića, njemu pripadamo. On je u nama. Kad čovjek teži, a svaki čovjek teži za istinom, pravičnošću, gladan je i žedan ljubavi, ima potrebu ono najbolje u sebi darovati u ljubavi drugoj osobi, i biti obdaren drugom osobom, bio on toga svjestan ili ne, gladan je i žedan Isusa Krista, jer je stvoren na njegovu sliku. Teži prema izvoru iz kojega dolazi, prema sjedinjenju s njim. I kad je u grijehu i kad luta, traži Isusa Krista, na krivom mjestu i na krivi način.”

Osvrnuo se i na teologiju Karla Rahnera o anonimnim kršćanima, da su svi ljudi anonimni kršćani. Razlog toj tvrdnji je slika čovjeka, jer svaki čovjek u sebi nosi strukturu Isusa Krista.

“Čovjek koji čini dobro, zalaže se i zauzima za dobro, istinu, pravičnost, spreman je iz ljubavi prema drugome žrtvovati se, makar ne ispovijeda vjeru u Isusa Krista, to je Krist u njemu, sjeme Kristovo i struktura Kristova u njemu. Kada govorimo o međureligijskom dijalogu, prema našem poimanju, svi su ljudi stvoreni ‘u Kristu, po Kristu i za Krista’, mi vjerujemo da je Krist prisutan i u onima koji nisu kršćani, u sebi nose strukturu Kristovu.”

“Biti ‘u Kristu, po Kristu i za (u vidu) Krista’ kao ontološka struktura svakoga pojedinog čovjeka predstavlja nepovredivi temelj čovjekova dostojanstva. Budući da u čovjeku postoji nešto transcendentalno, što nadilazi čovjeka, to je njegov odnos s Kristom, da je Bog u njemu, da je on stvorenje Njegove ljubavi i da je Krist skica svakoga čovjeka.”

No, potrebno je biti oprezan s mogućim pretjerivanjima: “Mi ne smatramo da je čovjek bog, nemamo panteistički pristup stvorenoj stvarnosti gdje je bog u svemu, nego je stvorena stvarnost vrt koji je dan čovjeku. Čovjek je iznad stvorene stvarnosti, ali nije autonomni gospodar… Čovjek uređuje vrt i svemu daje humani pečat, ali ne kao gospodar, nego je u upravljanju svijetom ovisan o Bogu. Ne može ga grijeh voditi u upravljanju svijetom, gdje sebično i egoistično misli na sebe i uništava ovaj svijet i gazi ljude.” Mons. Hranić se osvrnuo i na suvremena strujanja, ne samo na gender ideologiju. već i na porast ekološke osviještenosti.

Upozorio je da čovjek ovim svijetom upravlja neovisno o Bogu. I primijetio da “kršćanski pristup kao da ugrožava čovjeka”, ali prepoznajemo da je “kršćanski pristup osloboditeljski, oslobađa čovjeka od njega samoga, od grešnosti i pretjerivanja. Treba se vratiti Isusu Kristu i staviti njega na središnje mjesto. Bog nije onaj koji bi ugrožavao dostojanstvo, autonomiju i slobodu čovjeka. Nekad su se marksisti zalagali da oslobodimo čovjeka od Boga. No, vidimo kad čovjeka oslobodimo od Boga i kad Bog više nije u središtu svega, kad čovjek postane autonomni gospodar koji upravlja ovim svijetom, određuje što je dobro i zlo, nastaje nered. Čovjek stvara grijeh, unosi ga u ovaj svijet. I po grijehu koji je izvor zla nastaje nered.” Samo se u Kristu drži sve u redu i on je mjera svega.

Iz ovoga slijede posljedice i za govor o ljudskoj spolnosti: “Sve dimenzije ljudskoga bića, i njegovo tijelo i spolnost, označeni su kristocentričnom dimenzijom, odnosno milosnom dimenzijom. Tijelo i spolnost su uzvišeni Božji dar koji čovjeku omogućuje da bude u potpunosti dar za drugu osobu i obdaren darom druge osobe. Riječ je o savršenom altruizmu. A mi, time što smo to zanemarili i promatramo sve u svjetlu grijeha, donosimo teologiju koja nije privlačna i odgajamo kaznama i zabranama umjesto idealima. Koji su ideali u otajstvu stvaranja – svetost i uzvišenost!”