Veliki francuski pjesnik i književnik Charles Péguy rekao je: “Danas se – nažalost – širi istinska amnezija vječnosti.”

Toliko nas muče zemaljski problemi da često gubimo iz vida ove istine vjere – nebeski život, vječni život – premda je to najvažnija, najozbiljnija stvar, donosi portal Umanesimo cristiano.

Kakva bi korist bila od našeg dugogodišnjeg postojanja ako bi tada sve završilo ni u čemu?

Danas se čini da je čovječanstvo zaboravilo svoj konačni cilj.

Stoga, kad se zaboravi Nebo, svijet postaje pakao, nesnosno mjesto za življenje. Zov vječnoga života je nužan ne zato da bi nas udaljio od sadašnje stvarnosti, već zato da bi nas natjerao da živimo dobar život ovdje na zemlji.

Vječnost je istina sposobna prekinuti čovjekovu izvornu tjeskobu u odnosu na smrt. Kraj uvijek izaziva tjeskobu.

Put koji je pred onima koji se žele približiti konceptu vječnosti težak je. Pojam vječnosti razumijeva se nakon što je čovjek u vlastitu životu doživio trenutak vječnosti. Zapravo, čovjek je u svom paradoksu sposoban živjeti vječnost čak i samo na trenutak.

Od davnina su religija, filozofija, danas znanost, pokušavali konkretizirati vječnost. Međutim, danas se čini da je ovaj koncept u stvarnom opadanju. Gotovo nitko ne postavlja pitanja o vječnosti.

U naše vrijeme, više nego u prošlosti, toliko smo zaokupljeni zemaljskim stvarima da je ponekad teško o Bogu razmišljati kao o glavnom junaku povijesti i vlastita života.

Zapadno čovječanstvo u osnovi se brine oko toga kako dobro živjeti; tehnološki i ekonomski razvoj omogućuje da se gotovo isključivo teži “kvaliteti života”.

Unatoč određenim poteškoćama, često smo opterećeni prekomjernom količinom hrane. Pomislite samo na ludost trošenja novca kako bismo dobro jeli, a zatim trošenja novca kako bismo smršavjeli!

Okruženi smo nebrojenim mogućnostima za zabavu, mogućnošću trošenja novca kad i kako želimo…

Radio i TV programi ispijaju nam mozak otrcanim frazama o tome kako živjeti bolje, kako produžiti život; naglašavaju se poteškoće i teret starijih ljudi za koje nikad ne znaju gdje ih smjestiti.

Ukratko, čini se da je čovjek izgubio inteligenciju srca što mu više ne dopušta da se nosi s vlastitom granicom.

Ta granica upisana u ljudsko postojanje glasno upozorava na konačnost živog bića. Posjet našim grobljima sasvim je dovoljan da shvatimo da nitko ne može pobjeći od granice vlastite krhkosti.

A upravo ćemo u mislima, u svijesti o vječnosti, moći pronaći autentični smisao života. Znajući da ćemo umrijeti, znamo i da ćemo nastaviti živjeti. Bilo bi jako tužno da ne živimo u toj vjeri.

Vječnost je očekivanje/perspektiva koje se čovjek ne može odreći, ne može ne nositi u sebi tu misao.

Naravno; vjera može pomoći. Katekizam Katoličke crkve podsjeća da je “nebo čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najvećeg i konačnog blaženstva”. (1024)

Put kršćanskog života daje smisao životu ovdje dolje u perspektivi života “gore”.

I vratimo se početnom pitanju: Iščekuje li moderni čovjek još uvijek taj vječni život ili vjeruje da on pripada zastarjeloj mitologiji?

Ljudsko postojanje govori nam da čovjek po svojoj naravi teži nečemu što ga nadilazi, a što ne odlučuje o njegovu kraju; čežnja za potpunom srećom je neukrotiva u čovjeku. Suočeni s tajnom smrti, želja i nada da sve ne završi živi u mnogima!

Za kršćane vječni život nije samo kvantitativna kvalifikacija, kao „život koji traje vječno“, već je u stvarnosti „nova kvaliteta postojanja, potpuno uronjena u ljubav Božju, koja nas oslobađa od zla i smrti te nas stavlja u beskrajno zajedništvo sa svom braćom i sestrama koji dijele istu Ljubav.

Vječni život, mogli bismo reći, započinje ovdje; nije nešto odvojeno od svakidašnjice koja stoga nije beskorisna.

Ta naša krajnja i konačna sudbina daje smisao ovom i svakom trenutku života na zemlji, osim ako nam se ne dogodi amnezija vječnosti.