Marija Zaloker je izrazila zahvalnost cijelom osoblju bolnice, ali i svim drugim ljudima koji su pomogli da se svi bolesnici iz naše bolnice premjeste u druge ustanove i druge bolnice kako bi im se sanirale ozljede. “Živim u toj glavnoj ulici gdje stalno prolaze vozila hitne pomoći i mogu potvrditi kako se cijeli dan čulo kako prolaze. Sigurna sam da je bolničko osoblje odradilo lavovski posao u ovim uvijetima te su omogućili da liječenje ide svojim tokom te da se djeca rađaju normalno i da svi drugi pacijenti primaju adekvatnu pomoć“, rekla je.

Sisak je dostao stradao i u Domovinskom ratu, a nakon niza godina uspjeli su sanirati šetu. Nakon potresa koji je pogodio Sisak ponovno se grad našao u problemima. Marija Zaloker ističe da gradske vizure neće nikad biti iste. “Velik broj objekata koje sada gledate u Sisku nećete više gledati jer su dobili crvene oznake. Ljudi koji žive u takvim zgradama moraju se iseliti. Upravo jedna peteročlana obitelj koja je izrazito aktivna u našoj župi sada mora iseliti i potrebna im je pomoć. Cijela prva ulica je stradala, katedrali je potrebno sanirati toranj jer ne može se unutra ući, a isto tako urušen je velik broj dimnjaka koji su pri padu oštetili krovove, stropove i nanijeli dodatna oštećenja na zgradama”, posvjedočila je.

“Nažalost, jedina pomoć za naše mještane koji su ionako živjeli na rubu siromaštva jest naš biskupijski Caritas. Naši ljudi koji su radili u gradu Sisku većinom su ostali bez posla, a oni koji rade u Zagrebu imaju problem sa smještajem jer su ostali bez svojih domova i trenutno nemaju gdje stanovati ni oni ni obitelj. Istaknula bih da ljudi kojima je sve uništeno i kojima je trenutno potrebna pomoć su druga kategorija od onih koji su naviknuli tražiti i primati pomoć. U Petrinji ljudi po pomoć dolaze po mraku jer ih je sram i smatraju da ima onih kojima je pomoć potrebnija i kojima je teže. Govore: ‘Meni dajte samo nešto osnovno‘, a vjerujte mi ti ljudi nemaju ništa”, rekla je Marija.

U Petrinji ljudi po pomoć dolaze po mraku jer ih je sram i smatraju da ima onih kojima je pomoć potrebnija.

Marija Zaloker  ističe da je cijeli svijet dotaknulo naše zajedništvo. “Prijatelj iz Brazila me pitao jesmo li mi trenirani za volontiranje, a nama je volentiranje normalno u teškim situacijama. Moja cijela obitelj je uključena u volonterski rad i moji roditelji danima su tu na raspolaganju onima kojima je pomoć u ovom trenutku potrebna. Pomažemo jedni drugima, vozimo, tražimo ono što je najpotrebnije i radimo sa svima koji su spremni pomoći. Kada vidite da netko treba pomoć ni ne razmišljate hoćete ići pomoć ili ne. Sad ne mogu na posao, ne znam hoću li dobiti plaću, ali tješi me činjenica da sam ja na toplom i da imam gdje biti za razliku od drugih. Ovdje sam s onima kojima je pomoć potrebna”, zaključila je.

Marijina majka Vera volontira godinama i ne planira prestati sve dok ima onih kojima je pomoć potrebna. Istaknula je da unatoč teškoj situaciji ne odustaje i da su joj mladi veliki poticaj. “U ovoj nesreći koja nas je teško zatekla mladost nam daje toliko snage. Kada ja vidim njih kako oni poletno rade i sa srcem pomažu, mene to nosi. Ovdje su prožeti mladost i radost, ali i tuga. Mladi odlaze do starijih, nose im potrebne stvari, vodu i hranu, ali i susjećaju s njima”, rekla je Vera Zaloker.

“Volonter sam od svoje osnovne škole. Bila sam član Crvenog križa i tako da to ide jedno s drugim. Puno lakše vam je raditi jer vas ljudi poznaju. Meni je hvala kada mi ljudi vjeruju i prepoznaju da pomažem od srca. Bitno je da pomažemo sa srcem. To su ovi mladi pokazali u ovim danima”, zaključila je .