„Svaki put kad čovjek doživi takvu neku prirodnu nepogodu, ona donese nemir, probudi brojna pitanja i unese nesigurnost u sve nas. Sigurno da je prvo što čovjek osjeti bol. Suosjeća s tim ljudima koji su doživjeli takve velike potrese, nevolje i probleme u svom životu. Osim sućuti, čovjek se pita – gdje je u tome svemu Bog? Kako Bog to uopće dopušta? Zašto Bog, na neki način, tako kuša svoj narod? Na koji način možemo pokazati našu zrelost i vjeru u svim tim situacijama? Moramo reći da su to zaista jako teške te situacije i potresu nam naše srce. Nisu to doživjeli samo ljudi koji su iskusili taj fizički potres na sisačkom području, nego je to iskustvo svih nas koji smo potreseni tim događajem. Taj potres je jako uzdrmao srca svih ljudi, ne samo ljude koji su doživjeli taj potres.

Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora, s nama je Gospodin nad vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev

U tim situacijama, nekad čovjek ne može ništa drugo nego zašutjeti. U trenucima kada mi sami zanijemimo pred nekim događajem našeg života, treba dopustiti Bogu da govori. U trenucima kada mi zbog našeg ljudskog iskustva – zbog iskustva naše nemoći i ograničenosti, da upravo u tim trenucima tako snažno i jako odjekuje Božja riječ. Toga dana, kad se zbio potres, molitva Crkve u Službi čitanja je molila Psalam 46 koji baš opisuje slične situacije. Pslamist kaže: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora, s nama je Gospodin nad vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev“.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Meni se čini da je to snažna poruka i ovoga Božića. Utjelovivši se, postavši Božićem, Krist je Emanuel – Bog s nama! Bog je i u ovoj patnji s tim ljudima. Bog je u trpljenju majke koja plače nad gubitkom svoga djeteta. Bog je u njenom kriku, u njenom plaču, u majčinoj tjeskobi. Bog je u strahovima svih tih ljudi koji se sada bore za svoju egzistenciju, koji gledaju razrušene kuće. Bog je u suzi te djece koja trpe zbog svega toga stanja.

Taj stravičan događaj koji nas je pohodio baš u vrijeme Božića, možda je baš prilika da osjetimo Boga koji je prisutan na drugačiji način. Samim time što se i taj potres dogodio negdje na periferiji, govori nam o jednom Betlehemu.

Mi se moramo sjetiti kako je i samo Kristovo rođenje bilo obilježeno neprihvaćanjem. Događaji koji su potaknuti Herodovom zlobom, njegovim strahom i ugrozom, kada je odlučio poklati onu betlehemsku dječicu koju nazivamo nevinom. I tu su se postavljala pitanja, pa gdje je sada Bog, u svemu tome?

Zar takav prodor Božje ljubavi u ovaj svijet mora doživjeti baš toliko krvoproliće?

Budući da je to riječ koja stoji u Evanđelju, mi se ponekad možemo pitati – što je to Radosna vijest? Je li to uopće Radosna vijest? Možemo li reći da je radosna vijest u tome što smo mi koji ne živimo u tom prostoru koji je zahvaćen potresom, sada radosni što nam se to nije dogodilo? Ili je radost što je Isus uspio izmaći smrti?

Ma nije to Radosna vijest tih događaja. Radosna vijest svih tih događaja je da Bog svoju ljubav nastavlja pokazivati u vjernosti i u nemoći.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Krist je postao nemoćan pred ljudskom slobodom. Krist je pokazao svoju ljubav do te mjere da je očituje u nemoći štale, u nemoći križa. I u takvim trenucima možda najviše progovara svojom svemoći – jer može ući u našu patnju, u naše trpljenje, u našu bol. Krist može ući u naše lomove srca i tu pokazuje svoju puninu i svoju utjehu“ kazuje fra Bojan.

Potres ljulja zemlju, ali može poljuljati i vjeru čovjeka.

„To su iskustva baš Psalmiste koji često prolazi kroz tragične događaje svoga naroda, pa kaže: „Kada su temelji uzljuljani, što da učini pravednik?“. To što se potresla zemlja, zapravo uzdrmava temelje naše vjere, na neki način. Mi sami se pitamo zbog čega. Tu su brojna pitanja. Ali kušnje kroz koje prolazimo mogu ohrabriti našu vjeru.

Kušnje na neki način pokazuju koliko je Gospodin blizu. Mi sad svjedočimo čudesnom pokretanju cijele Hrvatske gdje se vidi suosjećanje, ta želja za pomoći, ta želja za prebivanjem u tuđoj patnji. Time smo mi najviše ljudi. Time, zato što tako postajemo Bogu slični.

Bog svoju ljubav nije očitovao time što nas je oslobodio patnje, nego zbog toga što je ušao u našu patnju. Svjedočanstvo iz Lukinog evanđelja kaže nam za starca Šimuna da je „on očekivao utjehu Izraelovu“. U Kristu je pronašao tu utjehu. Kaže Šimun da je u Kristu vidio „svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Zato je mogao kliknuti: ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru’.

Šimun je pronašao svoju utjehu. I mi smo ljudi koji danas u Božjoj blizini možemo pronaći utjehu našeg života, da bismo onda sami mogli tješiti druge. Jer ako mi nismo utješeni u ovim trenucima, nećemo moći biti utjeha drugima.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Mi ne smijemo zanemariti Radosnu vijest na koju nas Bog poziva – a temelj Radosne vijesti je upravo u tome što Bog ostaje s nama! Što je Bog s nama i u nevoljama. Što je Bog s nama i u posljedicama ovoga potresa. Što tu Božju ljubav i njegovu dobrotu možemo uvijek, uvijek vidjeti na tisuće načine, koja je razlomljena poput mozaika u različitim kamenčićima srdaca dobrih ljudi. To se zaista slaže kao mozaik, da opet vidimo Božju blizinu i njegovu ljubav koja je očitovana u svemu tome“ ohrabruje fra Bojan.

I događaji u prirodi, kako to pokazuje i Duhom Božjim nadahnuto Sveto Pismo, mogu biti znak Božje prisutnosti i poruke čovjeku na poseban način, što nas može i prodrmati, osvijestiti…

„Bog i danas progovara na različite načine. Možemo se samo sjetiti one Kristove riječi kada kaže kako razlučujemo promjene vremena, hoće li dan biti dobar ili ne, a ne prepoznajemo znakove vremena. „A mnoštvu reče: Kad vidite oblak da se diže na zapadu, odmah kažete: Dolazi kiša, i bude tako. Kad vidite da puše južnjak, kažete: Bit će sparina, i bude. Licemjeri! Znate prosuditi izgled neba i Zemlje. Kako onda ne prosudite ovo vrijeme? Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?“ (Lk 12,54-57).

Meni se čini da je iznimno važno prepoznavati znakove vremena – da je to, na neki način, očitovanje Duha Božjega. Da čovjek u svim trenucima svoga života i u nevoljama, problemima, pa i u radostima i događajima koji ga ispunjaju nadom, prepoznaje prst Božji.

Čovjek u svim trenucima svoga života i u nevoljama, problemima, pa i u radostima i događajima koji ga ispunjaju nadom, treba prepoznavati prst Božji

No, čini mi se da se u ovim trenucima može dogoditi dvostruka pogrešna interpretacija. Netko može reći da je Bog digao ruke od nas, a drugi pak mogu zazivati i reći, ‘Evo, Bog je sad udario šakom o nas’. Mislim da je jedno i drugo pogrešna interpretacija.

Iznimno važno je rasti u pouzdanju u Gospodina. To pouzdanje počinje s obraćenjem. Ovakvi događaji, ne bih rekao da su nam nekakva kazna, nego ih treba shvatiti doista kao jedno upozorenje.

Znamo kako je Krist sam pozivao na bratsku kritiku, na bratsko upozorenje koje je zapravo izričaj ljubavi.

Meni se čini da je najveća zamka u koju možemo upasti da taj potres sada vidimo kao očitovanje Božje kazne. Meni se čini da nam je i ovaj događaj, bez obzira što nam je nerazumljiv, očitovanje Božje ljubavi. Jer ljubav nikad ne ide u okvirima razumijevanja. Nego ljubav ide u okvirima povjerenja.

I zato smo mi sada pozvani pokazati svoju vlastitu ljubav prema Gospodinu, živeći u povjerenju prema njemu. Mi možda nećemo sve razumjeti i ne možemo sve razumjeti, zbog čega se ovo dogodilo.

Foto: Cathopic

Ali, sjetimo se scene u Ivanovom evanđelju, kada Isus kaže Petru: „Što ja sad činim, ti ne razumiješ, ali shvatit ćeš poslije“. To je ono što se događa. I otajstvo Božića nam to istinski objašnjava. Jer ako je Krist Logos, riječ, smisao u našem životu, onda nam postaje jasno da po njegovom prodiranju u naše trpljenje, u naše patnje, mogu i ovakvi događaji zadobiti smisao. Ne zato što smo im mi dali smisao – nego zato što im sam Krist daje smisao ulaskom u njih.

Zato je čudesna molitva Crkve i liturgija ima jedan prigodni misni obrazac u kojem se moli uz potrese. Tu jasno kaže: „Oslobodi nas strahota potresa, spasi svih pogibli, da ti zahvalno služimo“.

Ne smijemo dopustiti da nas trpljenje i patnja raspamete. Da više nismo svjesni tko smo, kome pripadamo i u koga stavljamo svoje pouzdanje

I ovo što sad proživljavamo je prigoda da zahvalno služimo Gospodinu, jer Gospodin nam omogućuje da kušamo patnju koja posvećuje, a ne koja raspamećuje.  Mi ne smijemo dopustiti da nas trpljenje i patnja raspamete. Da više nismo svjesni tko smo, kome pripadamo i u koga stavljamo svoje pouzdanje. Nego doista, ako pustimo Krista u našu patnju, i taj bolni krik koji sada odzvanja po krikovima ljudi koji trpe, ta patnja nas može posvetiti, može nas učiniti drugačijim ljudima. Može nas izgraditi u ljude zrelosti vjere koja zna prihvaćati i ovakve strahote kao priliku za još veće približavanje Bogu.

Mislim da se ljudi koji su poginuli u potresu pridružuju velikom nizu Nevine dječice što je prisutno u čitavoj povijesti Crkve. Nisu Nevina dječica samo oni koji su pobijeni u Herodovo vrijeme. Nevina dječica su brojni koji su dali svoj život za Krista čistom savješću, svojom nevinošću duše, svojim djetinjim plačem. U te osobe mi sada ugrađujemo i ljude koji su nevini darovali svoj život, svakako za Krista, poput nevine djevojčice, crkvenog orguljaša koji je čistio svoju crkvu dan nakon prvog potresa i drugih.

Jer onaj koji svjedoči njegovu ljubav, daruje svoj život za Isusa Krista, možda to jasno i ne znajući. Oni se stapaju s Kristovom krvlju koja je prolivena za naše spasenje. I to je otajstvo Božje ljubavi.

Moramo biti ljudi koji nećemo dopustiti da nas ovakvi tragični događaji ubiju u duhu

Zato mi sami ne možemo sve u potpunosti razumjeti, ali moramo biti ljudi koji nećemo dopustiti da nas ovakvi tragični događaji ubiju u duhu. Da klonemo.

Nego da doista budemo narod nade, da nas i takve nevolje još više povežu međusobno. Pokazati da to zajedništvo postaje snagom obnove, snagom življenja jednog zanosa na koji nas sam Gospodin poziva po svojoj svetoj Riječi“, potiče fra Bojan.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Ljudi na sisačkom području pogođeni potresom, nakon njega bdiju noću na hladnoći, pod vedrim nebom, uz vatru koju su naložili.

„Mislim da ti ljudi žive svoje iskustvo božićnog otajstva puno dublje od onih koji su se grijali oko neke vatrice u svom dnevnom boravku ili oko božićne jelke. Jer takvo iskustvo Božića, na neki način, imali su Josip i Marija.

Sada su i oni proživjeli tu dramu ostavljenosti, napuštenosti, dramu razrušenosti svojih domova. Ali Bog je doista čudesan. Bog je kadar iz naših ruševina učiniti novu građevinu. Iz ruševina našeg srca.

Koliko puta imamo svjedoke ljudi koji su iznutra bili doista razrušeni, a Bog je svojom milošću sazdao nove građevine kojima se divimo.

Porušeni grad i ta porušena mjesta mogu se obnoviti. Ali ono što je iznimno važno je obnova srca. Obnova duha, obnova pouzdanja u Gospodina Boga koji nas i u ovim trenucima ne ostavlja“, ohrabruje župnik Rizvan.

U mnogim župama slave se misne nakane za stradale u potresu te fra Bojan ističe da je najvažnija molitva. Nedavno je gledao film o papi Pavlu VI. koji je svom državnom tajniku, kada je on upitao Papu, što mu savjetuje, što učiniti ako Rusi ‘navale’ na Rim. Papa je rekao: ‘Ja bih slavio misu’.

Najviše kako možemo pomoći stradalima je slaveći misu. Jer misa je Nebo na zemlji. Misa je utjeha koju mi iščekujemo

„Najviše kako možemo pomoći stradalima je slaveći misu. Jer misa je Nebo na zemlji. Misa je utjeha koju mi iščekujemo. Misa je jedina pouzdana nada, predanje u kojem mi sudjelujemo, Kristova žrtva u koju se sjedinjuju sve žrtve naroda, koje su ti ljudi proživjeli. Slaveći misnu žrtvu, sudjelujemo u Kristovoj patnji, bivamo dionici patnje koja nas posvećuje, a ne raspamećuje“, ističe fra Bojan.

U duhu Božje riječi vidi i čudesnu dugu nad Zagrebom koja je osvanula ujutro prije potresa.

Duga iznad Zagreba 29.12.2020. / Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

„Bog i u prirodi pokazuje znakove svoje blizine. To je ono, ma rušila se i carstva, ljuljala se zemlja, što god se događalo, Bog je tu. Bog je prisutan. U dugi je opet pokazao taj znak saveza koji ima s nama i te neraskidive povezanosti koju nam je očitovao u Kristu.

Bog je prisutan. U dugi je opet pokazao taj znak saveza koji ima s nama i te neraskidive povezanosti koju nam je očitovao u Kristu

Božić nam je iskustvo te neraskidive Božje povezanosti s nama. Ne može to nitko raskinuti. To je otajstvo te ljubavi – ako prihvatimo tu Božju ljubav u nemoći, onda smo prihvatili objavu Isusa Krista i postajemo ljudi koji su spremni tu objavu nositi u svom vlastitom životu.

To je ono – pronašli smo smisao svoga života u Kristu, pronašli smo utjehu u Kristu koju toliko željno iščekujemo, kao starac Šimun. I postajemo ljudi obdareni Kristom koji mogu druge tješiti, koji mogu drugima liječiti rane, koji mogu drugima brisati suze – ne zato što smo dobili sva rješenja svoga života i odgovore na brojna pitanja, nego zato jer smo pronašli Krista koji je njihov smisao, koji je Logos, istina.

Najteže je prihvatiti da ne možemo sve razumjeti u životu. Najteže je prihvatiti da ja ne mogu sve sebi protumačiti, da ne mogu imati odgovore na sva životna pitanja koja mi se postavljaju.

Zato je važno rasti u povjerenju u Gospodina – i kad ovo sve vidim, i kad mi sve nije jasno, i kad se jednostavno pitam: Gospodine, gdje si?

I kad čujemo krik te majke koja plače za svojim djetetom poginulim u potresu, i kad čujemo vapaj čovjeka i starca koji plače nad kućom u koju je uložio cijeli svoj život a sad je sve srušeno.

I kad čujemo djetinji plač te djece koja su ostala bez svoga djetinjstva u 20 sekundi – u svemu tome je prisutan Bog. Bog je prisutan u tim ljudima, Bog je prisutan u njihovom glasu.

I ta tišina koja ostaje nakon njihovog krika je zapravo prilika da čujemo Gospodina koji nam sad plače u jaslicama, ali i koji govori na drvu križa: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’.

Takvi događaji, poput toga razornog potresa, svima nama su upozorenje i pokazuju krhkost svih naših ovozemaljskih sigurnosti u koje se oslanjamo

U tom iskustvu Boga ostavljenosti najviše odjekuje njegova blizina i njegova prisutnost, njegova ljubav koja nas ispunja.

Takvi događaji, poput toga razornog potresa, svima nama su upozorenje i pokazuju krhkost svih naših ovozemaljskih sigurnosti u koje se oslanjamo. Prorok Jeremija kaže, „Blagoslovljen onaj koji se uzda u Gospodina“.

Ovo je vrijeme kada smo pozvani sve svoje pouzdanje srca staviti u Gospodina. Jer ako pouzdanje stavimo u nekakve materijalne sigurnosti, pa čak ako ga stavimo i u neke osobe, u neke stvarnosti koje su prolazne, to nas jednostavno ne može u potpunosti ispuniti. Naša oslonjenost na takve stvarnosti stvara našu ranjivost. Možemo postati još krhkiji i slabiji.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

Zato je iznimno važno pouzdati se u Gospodina i znati da, bez obzira što god se događalo u mom životu, ne događa se bez dopuštenja Njegove svete volje. Da rastem u pouzdanju da Gospodin zna što je najbolje za mene.

Ovakve situacije su zaista prigoda da se oslonimo na Gospodina i da počnemo izgrađivati naše odnose koji će nalikovati na Kraljevstvo Božje. Važno je shvatiti da se Vječnost živi već ovdje na zemlji. Da Kraljevstvo Božje započinje ovdje po našoj ljubavi, po našem darivanju, po našem predanju. Onda možemo razumjeti onaj izričaj molitve Crkve: ‘Gospodine, tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima“. Mijenja se zato što živimo na drugačiji način – po smrti, a zapravo postajemo ljudi nade koji u ovim trenucima, bez obzira na sve, ne želimo upasti u očaj, beznađe, tjeskobu vlastitog srca, nego svoje snage i oslanjanje stavljamo u Krista Gospodina.

U tome nam je primjer i Marija, žena velike nade, koja je, dok se divila što Šimun prorok u jeruzalemskom hramu govori o njenom djetetu, čula riječ: „A i tebi će samoj mač probosti dušu“. Marija je već u tom navještaju, dok je Isus bio dijete od 40 dana starosti, čula da će biti razdrto njeno srce, što će se dogoditi pod križem. Ali i to razdrto srce svjedoči o Božjoj ljubavi koja ipak nikad ne ostavlja. O Božjoj ljubavi koja i u razdrtosti srca budi novu nadu, nadu koju donosi sam Krist Gospodin“, poručuje fra Bojan Rizvan.