Na početku svake nove godine gajimo nadu želeći da nam u budućnosti bude bolje nego u prošlosti. Ovu drugu teološku krepost njeguju pape suvremenog doba, na različite načine i u različitim kontekstima, ali uvijek s istim duhovnim intenzitetom, donosi Vatican News.

U svojoj drugoj enciklici od 30. studenoga 2007., papa Benedikt XVI. piše o kršćanskoj nadi koja nije individualistička, već zajednička, koja se uvijek i u svakom slučaju uzda u Božju pomoć:

U enciklici ‘Spe Salvi’ ukazao sam na molitvu i patnju zajedno s djelovanjem i prosuđivanjem, kao “mjesta učenja i vježbanja nade”. (…) Molitva hrani nadu, jer ništa bolje od molitve s vjerom ne izražava stvarnost Boga u našem životu. Čak i u samoći najtežeg ispitivanja, ništa i nitko me ne može spriječiti da se obratim Ocu, “u tajni” moga srca, gdje On jedini “vidi”.

Tako Papa sažima značenje kršćanske nade za vrijeme svete mise na Pepelnicu 2008. Molitva, dakle, hrani nadu: kad molimo, mi uvijek i u svakom slučaju vježbamo i primjenjujemo nadu. I ne bismo mogli živjeti bez nade da će naše molitve biti uslišane. Badnjak 1989. Angelus u podne. Ivan Pavao II. daje nadi “aktivan” osjećaj sudjelovanja.

Na ovaj Badnjak, osjećaj iščekivanja ispunjava srca kršćana i cijele Crkve. To je iščekivanje puno nade. Pripremamo se za doček Krista koji nam dolazi kao Spasitelj svijeta. Znamo da dolazi s duhovnom snagom, sposobnom preobraziti i obnoviti svemir. Zbog toga smo sigurni da naša nada neće biti razočarana: sam Krist jamči njezino konačno ispunjenje. Međutim, želi da aktivno sudjelujemo u događaju koji se ima zbiti s njegovim dolaskom na svijet: želi da i mi surađujemo u Otkupljenju. Vjernik sve očekuje od Krista i, unatoč tome, obvezuje se kao da sve ovisi o njemu. To je nada koja mora potaknuti kršćanina u svakodnevnom nastojanju da se drži evanđeoskih vrijednosti. (…) Svijet je žedan nade. Osjeća se potlačenim zbog mnogih zala, pogođenim brojnim kušnjama. Posvuda vidimo dramu bijede i tragedije izazvane ljudskim strastima. Rivalstvo, ratovi, sukobi svih vrsta prepreka su želji za mirom. Zahtjevi za pravednom raspodjelom bogatstva sudaraju se s otporom arogancije i sebičnosti. Svećenik, čovjek nade, potaknut će sve napore dobre volje, ali nadasve će težiti da oko sebe razvije nadu koja ne postiđuje (Rim 5,5), odnosno onu koja se okreće Kristu i od njega očekuje sve.

Nada koja se okreće Kristu i uzda se u njega dolazi kroz njegove glasnike, Božje ljude koji svjedoče onu nadu koja je sam Krist. U burnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, obraćajući se mladim naraštajima žednima nade u bolji svijet, papa Pavao VI. govori o Isusu upravo kao o pravom “čovjeku nade”. Cvjetnica je, 26. ožujka 1972. godine. Sveti Otac podsjeća na onu sumnju koja je potaknula narod Galileje: je li Krist doista bio Mesija ili nije?…

Ako pročitate Evanđelje, vidite da se Isusova drama odvija oko ove alternative, ne samo Isusa, već i naroda; i ne samo tog naroda, već i čitavog čovječanstva; naša vlastita drama, nas koji smo ovdje; drama svijeta danas i sutra; jer se u ovoj drami odlučuje je li Isus doista onaj kojega je Bog poslao, je li Spasitelj svijeta, je li čvor u kojem su koncentrirana i riješena sva vitalna pitanja čovjeka, svakog čovjeka na našem planetu. Pa sjetite se prizora kako je Isus tog dana, kojeg se danas prisjećamo i koji ponovno proživljavamo, ušao u Jeruzalem preplavljen ljudima koji su došli iz svih krajeva te sudbonosne zemlje i kako su ga osobito mladi ljudi prepoznali i proglasili Mesijom, sinom Davidovim, čovjekom prošle i buduće nade, središnjim čovjekom, glavnim čovjekom, čovjekom koji u sebi zbraja sudbinu ljudske povijesti, onaj koji otkriva i ispunja drevna i buduća proročanstva; čovjek-Bog našega spasenja.

Ali učiteljstvo Crkve vidjelo je i gajilo nadu i u zemaljskim događajima. Bio je to šesti ratni Božić kada je papa Pio XII. u svojoj božićnoj radio-poruci 1944. govorio o svitanju nade zbog koje je mogao predosjetiti kraj sukoba…

Blagoslovljen Gospodin! Iz jezovitog stenjanja boli, iz samog njedra mučne tjeskobe potlačenih pojedinaca i zemalja, izlazi zora nade. U sve većem mnoštvu plemenitih duhova nastaje misao, sve jasnija i čvršća volja: učiniti ovaj svjetski rat, ovaj sveopći preokret polaznom točkom nove ere za duboku obnovu, potpuni preustroj svijeta. Dakle, dok se vojske i dalje muče u smrtonosnim borbama, sa sve okrutnijim borbenim sredstvima, vladini ljudi, odgovorni predstavnici naroda, okupljaju se u razgovorima, na konferencijama, kako bi utvrdili temeljna prava i dužnosti, na kojoj bi trebalo uspostaviti zajedništvo država kako bi se trasirao put ka boljoj budućnosti, sigurnijoj i dostojnijoj ljudskosti.

A što je, ako ne nada u sigurniju, dostojanstveniju i blistaviju budućnost čovječanstva i same crkve, prožimala riječi Ivana XXIII. na inauguraciji Koncila? Nada u budućnost koja je proizišla iz Papina glasa s osmijehom na licu, nada u pojavu novih vremena… 11. listopada 1962.:

Draga djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali sažima glas cijeloga svijeta; ovdje je zastupljen cijeli svijet. Izgleda da je čak i mjesec večeras požurio – pogledajte ga gore! – kako bi vidio ovaj prizor. Privodimo kraju veliki dan mira; mira: “Slava Bogu i mir ljudima dobre volje”. Često ponavljamo ovu želju i kad možemo reći da nas uistinu zraka, nježnost Gospodinova mira ujedinjuje i obuzima, kažemo: “Evo što bi život trebao biti, uvijek, u svim stoljećima i život koji nas čeka u vječnosti” (…) Nastavimo, dakle, voljeti jedni druge, voljeti se ovako, voljeti se ovako, gledajući se na ovaj način, prihvaćajući ono što nas spaja, a ostavljajući po strani – ako čega ima – ono što bi nam moglo stvarati poteškoće. Ništa: Fratres sumus! Svjetlost koja svijetli iznad nas, koja je u našim srcima, koja je u našoj savjesti, Kristova je svjetlost, koja uistinu želi svojom milošću dominirati svim dušama. (…) Stoga pripadamo eri u kojoj smo osjetljivi na glasove odozgo: i želimo biti vjerni i slijediti upute koje nam je dao Krist.

Pa ipak, unatoč toj nadi, koja je zasigurno bila ograničena laganim optimizmom, današnji svijet, posebno kušan surovim iskustvom pandemije, čini se da ne vidi horizont te se osjeća beznadno. Papa Benedikt XVI. ponovno je na otvaranju kongresa Rimske biskupije posvećenog temi “Odgajati u nadi” ukazao na problem i rješenje. Bazilika sv. Ivana Lateranskog, 9. lipnja 2008.:

U današnjem društvu i kulturi, a time i u našem voljenom gradu Rimu, nije lako živjeti u znaku kršćanske nade. S jedne strane, zapravo, često prevladavaju stavovi nepovjerenja, razočaranja i rezignacije, koji proturječe ne samo “velikoj nadi” vjere, već i onim “malim nadama” koje nas obično tješe u nastojanju da postignemo ciljeve svakodnevnog života. Odnosno, raširen je osjećaj da su, za Italiju, kao i za Europu, najbolje godine sada iza nas i da nove generacije čeka sudbina nesigurnosti i neizvjesnosti. (…) Stoga se približavamo najdubljem i najodlučnije razlogu slabosti nade u svijetu u kojem živimo. Taj se razlog u konačnici ne razlikuje od onoga koji je apostol Pavao naznačio kršćanima u Efezu, podsjetivši ih da su prije susreta s Kristom bili “bez nade i bez Boga na svijetu” (Ef 2,12). Naša civilizacija i naša kultura, koji poznaju Krista već dvije tisuće godina, a posebno ovdje u Rimu, bili bi neprepoznatljivi bez njegove nazočnosti, ali prečesto imaju tendenciju stavljati Boga u zagrade, organizirati osobni i društveni život bez njega te vjerovati da se o Bogu ne može ništa znati, ili čak poreći njegovo postojanje. Ali kad Bog ostane po strani, niti jedna stvar koja nas se doista tiče ne može naći stabilno mjesto, sve naše velike i male nade počivaju na praznini. Da bismo “odgajali u nadi”, kao što predlažemo (…), prije svega je potrebno otvoriti svoje srce, svoj um i čitav svoj život Bogu, kako bismo među braćom bili njegovi istinski svjedoci.