U socijalnoj enciklici „Ljubav u istini“ papa Benedikt XVI. definira nadu kao snažan društveni resurs koji je u službi cjelovitog ljudskog razvoja u ljubavi i istini. Nada je ta koja ohrabruje razum i daje mu snagu da usmjeri volju (CiV, 34). 

Upravo o toj društvenoj dimenziji nade svjedoči i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora „Radost i nada“, koja, ne samo u svom naslovu nego i na samom početku, sadrži upravo nadu kao ključan pojam. Prema konstituciji „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika“ (GS, 1). Tu se očituje kako eshatološka dimenzija kršćanske nade ne umanjuje važnost zemaljskih zadataka, već naprotiv, ispunjenje zemaljskih zadataka dobiva upravo iz te dimenzije nove pobude (GS, 21).

Povijesno gledajući, kako ukazuje papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „U nadi spašeni“, može se razlikovati i moderna, sekularna nada koja ima novi oblik, novo ime, a to je, prema Francisu Baconu, „vjera u napredak“ koja zamjenjuje vjeru u Boga. Temelj te nade nije više Bog nego čovjek, lišen svoje transcendentnosti, i njegova moć i prevlast nad prirodom. Njezin je konačan cilj „sada“ i „ovdje“, što ima svoje ekonomske, antropološke i ekološke učinke. Tu je, dakle, riječ o jednoj redukciji koja se očituje i u izolaciji te povlačenju u vlastite interese koji nisu nikada „put obnove nade i ostvarenja obnove“, na što ukazuje papa Franjo u „Fratelli tutti“ (FT, 30).

Osobito u vremenu krize, kada se intenzivno razmišlja o „izlasku iz krize“, nada postaje jedan izrazito važan društveni resurs. Upravo ona potiče na druge oblike djelovanja. Stoga je i razumljivo zašto socijalna enciklika „Fratelli tutti“ posvećuje značajan dio upravo društvenoj dimenziji nade. Papa Franjo ističe kako tom socijalnom enciklikom želi, unatoč tamnim oblacima koji se ne mogu ignorirati u našem vremenu, razmotriti nove putove nade jer Bog nastavlja sijati obilno sjeme dobrote u našoj ljudskoj obitelji. Prema papi, upravo smo u pandemiji prepoznali i cijenili više one ljude oko nas koji, usred straha, odgovaraju tako da stavljaju svoje živote na prvu liniju. Počeli smo shvaćati da su naši životi isprepleteni i da ih podržavaju ljudi koji hrabro oblikuju presudna događanja u našoj povijesti, a to su: liječnici, medicinske sestre i osoblje, farmaceuti, radnici u trgovinama, službe za čišćenje, djelatnici u prijevozu, muškarci i žene koji pružaju usluge javne zaštite, dobrovoljci, svećenici, redovnici… Oni razumiju da se nitko ne spašava sam (FT, 54).

Stoga papa u „Fratelli tutti“ poziva sve na obnovu nade jer nada nam govori o nečemu duboko ukorijenjenom u svakom ljudskom srcu, neovisno o okolnostima i povijesnim uvjetima. Nada nam govori o čežnji, težnji za ispunjenim životom, želji da se ostvare velike stvari, stvari koje ispunjavaju srce i uzdižu duh prema uzvišenim stvarnostima kao što su istina, dobrota i ljepota, pravda i ljubav. Nada je, kako ističe papa, odvažna. Ona vidi iznad osobne udobnosti, sitničavih sigurnosti i kompenzacija koje ograničavaju naš horizont. Nada nas može otvoriti velikim idealima koji čine život lijepim i smislenim (FT, 55). To vrijedi osobito u vremenima krize, kako na individualnoj tako i na društvenoj razini.

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.