Kršćansko ime za budućnost jest nada. Upravo ova rečenica odražava stav socijalnog nauka Crkve, a osobito govore i socijalne dokumente pape Franje o budućnosti. Na kraju došašća, neposredno pred svetkovinu Božića, u situaciji u kojoj se svijet nalazi odjekuje poticaj pape Franje iz socijalnog dokumenta „Evangelii gaudium“: „Ne dopustimo da nam se ukrade nada!“ (EG, 86). S kršćanstvom u ljudsku povijest ulazi nova nada u središtu koje je već dogođeno Kristovo uskrsnuće, a u njemu se nalazi jamstvo i temelj nade. U kršćanstvu, stoga, nada nije utopija ni optimistična ideja jer je ona već ostvarena. Nada je potvrda prethodnih Božjih obećanja, ali istovremeno i samo obećanje u eshatološkoj perspektivi koje se ostvaruje u uskrsnuću mrtvih i u cjelovitosti novog postojanja. Kristovim uskrsnućem postavljeni su temelji budućnosti čovječanstva. Kao što naglašava socijalni dokument „Evangelii gaudium“: „Uskrsli i proslavljeni Krist izvor je naše nade“ (EG, 275).

Upravo je tu temelj ili logos nade kršćana, koju bi prema Prvoj Petrovoj poslanici oni uvijek trebali biti spremni dati (1 Pt 3,15). Svojim životom, smrću i uskrsnućem Isus Krist je donio susret s nadom koja je jača od trpljenja i koja zato mijenja život i svijet iznutra. Dakle, smjer je djelovanja kršćanske nade od iznutra prema van. Zato je kršćanska nada usidrena u nutrini čovjeka kao čvrsto sidro duše (usp. Heb 6,19). To osobito naglašava i Psalam 62 (61), koji nosi naslov Bog – jedina nada, riječima „… samo je u Bogu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati“ (Ps 62, 6 – 7). Ovaj temelj nade naglašava i „teologija nade“ koju je razvio evangelički teolog Jürgen Moltmann svojim djelom Teologija nade (1964.).

Bit ili supstanciju kršćanske nade čini upravo vjera u Boga (usp. Heb 11,1) koja daje životu novi oslonac, novo čvrsto tlo pod nogama, na temelju kojega materijalno više nije apsolutno.

Stoga kršćani, kao ljudi koji imaju nadu, znaju da ljudski život ne skončava u ispraznosti. Bit ili supstanciju kršćanske nade čini upravo vjera u Boga (usp. Heb 11,1) koja daje životu novi oslonac, novo čvrsto tlo pod nogama, na temelju kojega materijalno više nije apsolutno.

Socijalni dokumenti Crkve osobito naglašavaju životnost i konkretnost nade, primjerice „Laudato si“, formulacijom da nam nada „daje da prepoznamo da uvijek postoji izlaz, da uvijek možemo preusmjeriti naše korake, da uvijek možemo učiniti nešto da riješimo problem“ (LS, 61). Također se ističe i važnost pojedinca jer „potrebna je samo jedna osoba da se nada obnovi“ (LS, 71). A početak te obnove nade dogodio se upravo rođenjem Isusa Krista, o čemu kršćani tijekom povijesti i u naše vrijeme svjedoče svojim životom u konkretnom društvu.

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.