Opća uputa Rimskog misala iz 2002. govori vrlo konkretno o šutnji prije i za vrijeme liturgije, piše Mons. Francis Mannion s portala Simply Catholic. Čitamo: „I svetu tišinu, kao dio proslave, treba poštivati ​​u određeno vrijeme. Njena svrha, međutim, ovisi o vremenu u kojem se događa u svakom dijelu proslave. Tako se svi unutar Čina pokore i opet nakon poziva na molitvu prisjećaju sebe; ali na kraju čitanja ili homilije, svi kratko razmišljaju o onome što su čuli; zatim nakon pričesti u svom srcu slave i mole Boga.”

Također, trebala bi se njegovati tišina prije liturgije: „Čak i prije samog slavlja, pohvalno je da se poštuje tišina u crkvi, u sakristiji, u sobi za odijevanje i u susjednim područjima, tako da se svi mogu raspolagati sveto djelovanje na pobožan i prikladan način “(br. 45).

Iako se u Općoj uputi Rimskog misala ne spominje, postoji duga praksa održavanja tišine u tijelu crkve nakon mise. Neke crkve pretvore se u bučan prostor tik nakon završetka mise. To ruši molitveni ugođaj pogodan i prikladan za privatnu molitvu nakon mise.

Foto: Francesco Alberti/ Unsplash

Kako svećenik može poticati ozračje tišine?

Dajući sam dobar primjer. Ako hoda gore-dolje prolazima i upušta se u zvučne razgovore, onda daje pogrešan znak ljudima. Još je gora praksa da svećenici, đakoni i ministranti razgovaraju u prostoru svetišta prije mise.

Neke pažljivo sročene opomene tijekom razdoblja najava pred kraj mise uvelike bi poticale poticanje ispravnog ozračja u pogledu tišine. Prema mom iskustvu, ljudi često nisu svjesni ometajuće prirode njihovog čavrljanja i otvoreni su za dobronamjerni savjet.

Jedna od metoda koju i sam koristim je da uvijek šaptom razgovaam kad ljudi dođu razgovarati sa mnom u crkvu prije mise. Uglavnom prihvate natuknicu (da bi trebali govoriti tiho) i ne uvrijede se.