Vlč. Danijel odrastao je u najzapadnijem dijelu Hrvatskoga zagorja, uz dolinu rijeke Sutle, u župi sv. Jurja – Desinić, ispod utvrde Veliki tabor. Kao dijete je često s prijateljima biciklima, a kasnije i motorima, znao ići do toga dvorca koji se uvijek pomalo obnavljao. “Gledali smo kako se odvija obnova, kako arheolozi nešto iskapaju i rade, i to me je uvijek nekako fasciniralo, taj dio priče oko našega dvorca. Kao dijete sam bio dobar s tadašnjim upraviteljem dvora i mogao sam švrljati gdje god je trebalo, nešto gledati, tako da je taj dvorac bio moj drugi dom, kao i župa i župna crkva. To je potaknulo zanimanje i ljubav prema tradiciji, običajima i povijesti”, rekao je vlč. Danijel.

O svećeničkom pozivu počeo je razmišljati vrlo rano u djetinjstvu. Prisjetio se kako je od župnika tražio da mu posudi roketu, koja mu je bila do gležnja, da bi se doma igrao da služi misu, a na župnikov poticaj postao je ministrant već sa šest godina. “Moja crkva je neogotička crkva i lijepo je oslikana, baš jedna lijepa mistična crkva. Tu je bio moj župnik vlč. Franjo Mezak, tu je bio i pokojni Marko Culej, koji je tada bio rektor bogoslovije, a kasnije biskup. Njih dvojica su me oduševili za svećenički poziv, a privuklo me je služenje na župi”, rekao je dodavši da je njegovim roditeljima u početku bilo teško prihvatili odluku da im sin jedinac bude svećenik, ali kasnije su se s time složili i bili sretni.

“Šest godina u bogosloviji bilo je šest najljepših godina u mojem životu”, istaknuo je vlč. Danijel koji je uz sve obveze nalazio vremena i za spisateljski rad. Naime, rano je počeo istraživati povijest svoje župe, a na poticaj mentora taj je rad oblikovao u svoj diplomski rad i nastala je jedna zgodna monografija o povijesti župe u Desiniću. Za vrijeme studija napisao je dosta refleksivnih poema i pjesama što na kajkavskom, što na štokavskom, a u stihu je napisao i pobožnost Križnoga puta.

Svećeničko ređenje bilo je 29. lipnja 2002. godine, i tada je za Zagrebačku nadbiskupiju ređeno samo pet kandidata. “Pamtim da su se litanije jako dugo pjevale kada smo bili u prostraciji. Bio sam potresen, ležim pred nadbiskupom i to je to… želio sam samo što duže ostati ležati tako da uživam u litanijama. Nakon ređenja je bio prisutan osjećaj strahopoštovanja i, možda, nekakve bojazni hoću li ja to moći. I na ručku uz kardinala Josip Bozanića u jednom sam ga trenutku pitao hoću li ja to sve moći, a on mi je odgovorio da budem. Jednostavno, osjećaš se malenim pred velikim otajstvom, što je normalno”.

Vlč. Danijel je u Zagrebu magistrirao i doktorirao, te od 2010. godine predaje na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu jedan izborni kolegij – pastoral braka i obitelji. Taj specifični pastoral konkretno provodi u zagrebačkoj župi Muke Isusove u Vukomercu, gdje je za župnika imenovan 2013. godine. Krenuo je, kako kaže, od činjenice da od obitelji počinje sve što se na župi radi. “Htio sam vidjeti je li moguće ono što sam učio na studiju prenijeti u konkretne obitelji. Trebalo je dobre tri-četiri godine da se senzibiliziraju obitelji kako bi im na srcu bila obiteljska molitva. Jako sam na tome inzistirao. Onda smo, malo po malo, oformili obiteljsku zajednicu, kao jezgru koja onda na sebe veže ostale suradnike i tako da tek sada sa stotinjak suradnika možemo reći da se trudimo obiteljske vrednote kroz razne pastoralne segmente nekako implementirati”, ističe župnik Crnić.

“Obitelj je jedna živa struktura, dinamična, koja je danas više nego ikada pod utjecajem raznih, ne samo medija, nego raznih utjecaja koji nisu uvijek dobri. Obitelj se ne zna uvijek tome othrvati, i upravo župa mora biti nekakva postaja, sigurna luka gdje će obitelj moći naći usmjerenje, predah, i kroz susrete dati si novu šansu… Dakle, tu je ta logika. Nema gotovih rješenja”.

Župna crkva u Vukomercu ističe se zanimljivim vitrajima, a župnik rijetkim hobijem – jedini je svećenik aktivni kuburaš. Uz impozantni korski vitraj o stvaranju svijeta i čovjeka, od četrdesetak kvadratnih metara, na sjevernom zidu crkve izrađeni su vitraji sa starozavjetnim temama, a dovšavaju se i vitraji s novozavjetnim temama na južnom dijelu crkve. “Moja ideja je bila da crkva bude oslikana po uzornu na nekadašnje crkve, koje su bile ‘Biblia pauperum’ – Biblija onih koji nisu znali ni čitati ni pisati, pa su u slikama pronalazili smisao u teologiji i u svemu. Tako je i ova suvremena umjetnost, koja je možda malo apstrahizirana, današnja ‘Biblia pauperum’ – da ljudi mogu zastati pred time, da se mogu zamisliti što je i zašto je tako… Napravili smo i dva mozaika – jedan kod svetohraništa, a drugi u kapeli Majke Božje i još bismo htjeli napraviti velebni mozaik Kristova uskrsnuća na oltarnom zidu”, rekao je župnik Crnić.

Uz interes za povijest i tradicijsku kulturu vezan je i hobi vlč. Danijela, koji je duži niz godina član povijesne postrojbe Kuburaškog društva u Desiniću. Pucaju iz starinskih kubura koje se pune pravim barutom, a u znaju biti i sudionici seljačke bune u Stubici prigodom ekranizacije. Vlč. Danijel je dizajnirao i odore za svoje kuburaše, po uzoru na odore Ratkajevih postrojbi. Njegov hobi pruža mu i prigodu za evangeliziranje. “Jednom godišnje održava se kuburijada – susret svih kuburaša, zna ih se okupiti i oko tisuću, i ja sam im kao neslužbeni duhovnik. Taj dan uvijek započinje misom, dosta se sudionika i ispovijedi, i mogu reći da dok su oni samnom da ne psuju… Ima tu isto evangelizacije”, rekao je, uz ostalo, vlč. Danijel Crnić.