Ljubomora je ljubav koja mori. To je beskrajna, duboka čežnja za ljubavlju neke osobe i, zbog te čežnje, strah da bi ta ljubav mogla prestati. Ljubomora je stoga strah da nam netko ne oduzme ljubljenu osobu. Ljubav je slobodna, ljubav uvijek vjeruje, ona zna da se nikada ne može izgubiti.

Čovjek se smije vezati samo na Boga, jer samo Bog daje slobodu, a ljudi ga zarobljavaju.

U dubini svakog čovjeka postoje prostori u kojima je čovjek sigurno ljubljen unatoč svemu. No, ljubomora to ne vjeruje. Ljubomora je napeta poput žice na gitari, ona svaki glas, svaki razgovor, telefonski poziv, neko pismo, neki dar, osjeća kao svoju ugroženost, kao mogućnost da izgubi ljubljenu osobu. Ljubomora je bolesna vezanost na neku osobu. Ljubomora je stoga bezbožna. Čovjek se smije vezati samo na Boga, jer samo Bog daje slobodu, a ljudi ga zarobljavaju. Vezati se uz bilo koju osobu znači postati nesamostalan, jer su ljudi ograničeni, ne mogu nam dati slobodu, nego nas vežu. Ljubav u slobodi dolazi od Boga, ona je neizmjerna, bezgranična i tko se njoj prepušta, nikad ne gubi. Ljubomora je zarobljavanje ljubljene osobe, obzidavanje zloćom vlastita srca. Ljubomora je pokušaj da čovjek spasi sam sebe.

Lijek protiv ljubomore jest ljubav.

Ljubomoran čovjek naime misli da može upravo zadržavanjem ljubljene osobe zadržati život. On misli da je njegov život u njegovoj ruci. Bolesno smatra da mu život mogu dati ljudi, ili da mu ga ljudi mogu oduzeti. On je, dakle, zaboravio Boga, izgubio je Boga i ne klanja se njemu, nego ljudima. Zato je on idolopoklonik. Bog toliko voli čovjeka da ne može trpjeti da ga razara neko zlo, da čovjek osjeća da nije ljubljen i da ga uništava udaljavanje od Boga. Bog je, naime, svjestan da je svako udaljavanje čovjeka od Boga udaljavanje čovjeka od sebe samoga i od života. Lijek protiv ljubomore jest ljubav. Ljubim li nekoga, postajem vječan, i u toj vječnosti spašavam drugoga i tada ga nikada ne mogu izgubiti. Treba zato svaki dan učiti ljubiti, ali istodobno izmoliti ljubav, jer ona je i dar neba.