Govoreći pomalo pesimistično o božićnom otajstvu, pisac Erich Kästner je zapisao:

„Već dvije tisuće godina prošlo je otkad si napustio svijet,
Ti, žrtveno Janje života.
Dajući siromasima njihova Boga, trpio si porugu bogatih,
uzalud si to učinio.
Ljudi ne postadoše mudriji, 

a kršćanstvo ostade tek na sklapanju ruku. 

Uzalud si ih volio, umro badava,
i sve je ostalo po starom.“

Je li doista sve ostalo po starom? Ili se ipak nešto promijenilo? „Riječ je tijelom postala“, Bog je postao čovjekom. Osobno je došao na ovaj svijet da bi skinuo brda naše krivnje, izravnao ono krivudavo u nama. Došavši na svijet, ispunio ga je dobrotom i blagoslovom. To je ta promjena. To je nada došašća. To je utjeha adventa.

Ipak, nešto se mora promijeniti i u našem životu! Sv. Ivan Krstitelj će to ovako izraziti: brda naše grešnosti neka se slegnu, doline našega zatajivanja vjere neka se ispune, hrapavi putovi naše samodostatnosti neka se izglade. Sveti Ivan ne kaže: obratite druge, nego – sebe obratite! Ne tužite se zbog neprilika vani, pred vašim vratima, već uredite prostor unutar svoga vlastitoga života! Čini mi se da je upravo to pogreška svih nas danas koji želimo mijenjati stvari, a ne sami sebe; želimo mijenjati druge ljude, ali ne svoja vlastita srca; spremni smo govoriti o ljubavi, a u srcu gajiti mržnju. Spremni smo govoriti o miru, a neprestano ratovati s drugima.

Središnji lik današnjeg evanđelja je čovjek neugledna izgleda, odjeven u devinu dlaku, hranio se skakavcima, živio u pustinji. Ipak, Ivanova pojava plijeni, privlači mase; on sam, čitav njegov život, jedno je veliko svjedočanstvo i poziv na obraćenje. I to ne samo riječima, nego i primjerom. Pokrenuo je mase jer je bio svjedokom, jer je životom pokazivao ono što je propovijedao.

Isus svakim danom nanovo dolazi u svijet po nama.

Isus svakim danom nanovo dolazi u svijet po nama. Mi smo njegovi preteče, navjestitelji njegova dolaska. Za to smo poslanje posvećeni u času krštenja. Dužni smo svojim životom svjedočiti, upravo poput sv. Ivana. Svjedočenje ne priprada samo svećenicima i časnim sestrama, nego svima onima koji se nazivaju Kristovim učenicima. Svi smo mi – i mali i veliki, i stari i mladi, i bogati i siromašni, i neuki i pametni – pozvani pripravljati put Gospodinu. Na nama je da vjerom u Boga pripremamo put Spasitelju, da ljudi zbog nas i po nama lakše vjeruju u Boga, kojeg ne vide, a koji preko nas djeluje. Prekrasna je to zadaća Kristovih učenika: svjedočiti svijetu o sigurnosti spasenja.

Židovski filozof religije Martin Buber ostavio je jednu priču o dječaku, unuku jednog rabina, koji se s drugom djecom igrao skrivača, dobro se skrio i čekao da ga njegovi prijatelji  nađu. Nakon što je dosta dugo čekao, izišao je na kraju iz svog skrovišta. Ali nikog nije bilo u blizini. Tada je primijetio da ga oni drugi nisu ni tražili. Vrlo žalostan, došao je plačući svome djedu i potužio se na svoje prijatelje. Tada mu je djed odgovorio: „Vidiš, sine, tako je i s Bogom: tu je, postoji, ali ga nitko ne traži!“ 

Ova mala priča zrcalo je današnjega vremena. Ljudi su sve ravnodušniji prema Bogu, sve više se gubi zanimanje za Božju tajnu. Svijet je ispunjen sobom i u njemu, po mnogima, za Boga više nema mjesta. Ljudi gledaju samo na sebe, oslanjaju se isključivo na svoju vlastitu snagu i vjeru smatraju suvišnom. Međutim, ondje gdje se izgubi tajna Boga, ondje se gubi i tajna čovjeka. Gubitak vjere uvijek za posljedicu ima i gubitak ljudskosti. U takvoj situaciji podiže svoj glas Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju: „Obratite se… Pripravite put Gospodinu!“ To znači: ne mislite samo na svoj vlastiti JA koji se guši u ovozemaljskom, u stjecanju novca, u osobnom uspjehu, u ugledu, usponu, izgledu. Ima nešto drugo što čovjeku mora biti važno, a ne samo vanjština. 

Došašće je poziv na traženje i nalaženje vlastitog puta zajedno s Bogom i na polazak zajedno s njim prema budućnosti punoj nade.

Došašće je poziv na traženje i nalaženje vlastitog puta zajedno s Bogom i na polazak zajedno s njim prema budućnosti punoj nade. Na Božić je Bog postao čovjekom i tako jedan od nas – i to ne samo za kratko vrijeme našega zemaljskog života, nego za svu vječnost. Božji Sin jest i ostaje čovjekom zauvijek. Tako je Bog čovjekovu sudbinu učinio svojom vlastitom. On nikako nije ravnodušan prema nama ljudima. On nas ljubi i poziva k sebi.

I, na koncu, što reći danas sebi? Jesmo li spremni otvoriti vrata svoga srca Gospodinu? A otvoriti vrata znači biti spreman vršiti sve ono što ‘glas iz pustinje’ viče: obratiti se u srcu i ostaviti sve što je grešno, opako, neljudsko i nevjerničko! I shvatimo jako ozbiljno da isključivo o tome ovisi hoće li se Božić koji dolazi dogoditi i meni, i hoće li  pokoja kap božićne milosti naći mjesta u mom domu i u mojoj obitelji. Jer ne bude li toga, i ovi će blagdani ostati samo još jedan od lijepih običaja naše vjere, o kojima ćemo pripovijedati s ponosom da smo u velikom broju bili na polnoćki i kako je zbor kao nikada dotad zanosno pjevao božićne pjesme. 

Sveti Ivan Krstitelj poziva da se obratimo Bogu. „Tko ima Boga“, kaže sveta Terezija Avilska, „njemu ništa ne nedostaje!“ Bog nam je blizu – obratimo se i otvorimo mu širom vrata svoga srca.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.