U suvremenom demokratskom društvu, u vremenu u kojem živimo, simboli vlasti i vodstva naroda uvelike se razlikuju od prijašnjih, pa nam je daleka i nerazumljiva kraljevska vlast i kraljevanje. Unatoč svemu, kršćanska je tradicija u prošlosti prikazivala Krista kao kralja. I dandanas ga mnoge slike i kipovi upravo tako prikazuju. No, Krist se samo jednom u životu izjasnio kraljem, i to pred Pilatovim sudom, kad je ostao sam i napušten čak i od svojih najbližih, od svojih apostola, pa mu ništa kraljevsko i vladalačko ne možemo pripisati. Njegovo kraljevstvo nema miris politike niti ima bilo kakav politički prizvuk. Besmisleni su pokušaji ovozemaljskih snaga koje uporno pokušavaju uspostavljati vjerska prava ili što drugo u Crkvi. Sjetimo se Isusova upozorenja: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ On je vladar koji služi i koji od nas traži da i mi služimo jedni drugima. Čudan zahtjev! Čudan kralj koji ljudsku logiku izvrće naglavce, tražeći da svoj život promatram iz perspektive vječnosti. Na kraju vremena svi će, pa i oni koji ga ne poznaju i oni koji su ga odbacivali, biti suđeni po vlastitu ponašanju prema Bogu i čovjeku.

Pitanje susreta s Bogom oči u oči ozbiljno je pitanje koje me čeka na kraju mog života, htio ja to ili ne, i stavlja me u situaciju odluke za desnu ili lijevu stranu. Čuvši ovakve riječi i upozorenja, mnogi će odmahnuti rukom i reći da „ima još vremena za to“ ili „nemoj mi pričati o kraju života, o smrti, nemoj o tim ružnim temama“.  Suvremeni se čovjek  ponaša kao da ovaj život nikada neće završiti i ne želi se suočiti s činjenicom smrti. Trenutak mog susreta s Bogom nije pitanje budućnosti pa da si mogu još dati vremena, nego je to pitanje sadašnjosti i stoga ne mogu hladno reći da „ima vremena“, odugovlačeći s obraćenjem do trenutka kad mi u ruke  budu gurali smrtnu svijeću. Zato  sad, u ovom trenutku, u ovoj situaciji, on traži da budem pripravan, da budem njemu vjeran, da imam srca za druge.

Često znamo čuti ljude kako sami za sebe govore da su pravedni, da je vjera osobna stvar, da su nesebični, da pomažu drugima u nevolji i potrebi, smatrajući da u crkvu ne moraju ići i da mole „na svoj način“. Naš svijet danas pršti riječima ovakvih samohvalnika. To je dobro i hvalevrijedno, ali nije dovoljno. Naša zauzetost za druge treba biti postavljena na viši nivo, božanski, što znači da što god dobra učinimo bližnjemu, učinili smo Bogu. To je ispunjenje Zapovijedi ljubavi, za koju Krist govori da je najvažnija od svih. Poziv je to i nama svećenicima i našim najbližim suradnicima, laicima, da nikoga ne prezremo i ne odbacimo. Ponekad je teško prihvatiti one koji kucaju na naša vrata. Možda nisam prema njima dobrohotan ni strpljiv. Bože sačuvaj da sam sebe osudim poradi svojih postupaka prema njima! Isus ne hvali one koji su mu podizali prijestolja i kovali krune i gradili velebna zdanja, napose ako su time željeli uvećati svoju vlast i ugled.

Isus hvali one koji koji ga prepoznaju u običnim, ugroženim, oklevetanim, razvlaštenim, malim ljudima.

Isus hvali one koji koji ga prepoznaju u običnim, ugroženim, oklevetanim, razvlaštenim, malim ljudima. To je taj Krist Kralj, neobičan i čudan, ali i čudesan, koga nije lako shvatiti, napose njegov govor ljubavi. Isus je govorio istinu! On nije neka reklama s top-shopa ili iz nekog dućana. Isus je iskren i istinit! Stavlja nas pred izbor i očekuje od nas promjenu.  Danas njegov pogled traži od tebe da se zauzmeš za one koji su na rubu, koji nisu podobni i nisu pristali „među svijet“, za one koji su ispali iz „tržišnog natjecanja“ i za one koji nisu „uspješni“, za one koji su etiketirani i ne mogu si sami pomoći. Upravo po tim djelima bit ćemo na koncu suđeni. Jedino tako pripast ćemo njegovu Kraljevstvu. Neka ljepota Božjeg kraljevstva ne bude za nas nešto strano, nedohvatljivo, daleko, nego neka nas uvijek iznova oduševljava i  osvaja, da Crkva kojoj pripadamo i ovaj svijet upravo po nama postane ljepše i sretnije mjesto za svakog čovjeka, pravednije za obespravljene, radosnije za tužne i darežljivije za one koji su u oskudici. Neka Kristova kraljevska vlast obuhvati naša srca, a njegova ljubav preko nas dotakne srca naših bližnjih. 

I ja ću se jednom naći na skupu svih naroda o kojem govori današnje evanđelje. I ja ću biti pred izborom, možda i suočen s bojazni hoću li biti svrstan na lijevu ili desnu stranu. Tad će sve biti kristalno jasno. Bit će odvojeno dobro od zla, istina od laži, pravda od nepravde, baš sve. No, još danas u moj život želi ući ovaj neshvatljivo dobri, milosrdni Kralj, čiju ću riječ  moći shvatiti tek tad kad ju počnem ostvarivati djelima ljubavi. Jedino tako ući ću u njegovo Kraljevstvo. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.