Vrijeme u kojem živimo obiluje brojnim tehničkim sredstvima kojima se može ostvariti komunikacija među ljudima – od različitih medija do ‘sveprisutnog’ Interneta koji je ušao ne samo u naše radne sobe i urede nego je pratitelj ‘svakoga našega koraka’ na dan bili mi toga svjesni ili ne. Bez mobitela ‘ne može’ se ni na radnim sastancima jer smo naučili sebe i druge da smo trajno ‘dostupni’. Ako se odmah ne javimo, pomisliti će oni koji nas zovu  da ih trenutačno ne želimo čuti! A što je u toliko slučajeva krivo! 

No, je li time što smo trajno dostupni svima i svakome poboljšana komunikacija među ljudima? Da, znatno je poboljšana ona virtualna komunikacija, ali ne i stvarna komunikacija. Štoviše, virtualna komunikacija je često uzrokom pogoršanja stvarne komunikacije koja pretpostavlja susret, razgovor, pogledati drugoga u oči kako bismo mu saopćili svoje stajalište, svoj pogled na određeno pitanje ili problem, svoju istinu koja se razlikuje od njegove…   

S druge strane je čovjek koji se po mnogočemu razlikuje od mene, a jednako tako kao i ja misli da je u pravu! Za razliku od virtualne u direktnoj, fizičkoj, komunikaciji ‘prisiljen sam’ saslušati drugoga i njegove argumente kao i on mene i moje argumente. Riječ je o susretu osoba sa svim onim što osoba kao takva posjeduje: osjećaji, razum, vanjski način izražavanja, temperament… 

No, i u virtualnoj i u izravnoj odnosno fizičkoj, komunikaciji iznimno je važan način kako komuniciramo. Je li je riječ o jednosmjernoj komunikaciji koja ima prvenstveni cilj uvjeriti drugoga u svoja stajališta i poglede ili je riječ o dvosmjernoj komunikaciji u kojoj je moguće korigirati i mijenjati svoja mišljenja i poglede!

Dijalog, kao jedan od oblika ljudske komunikacije, način  je kako izaći iz jednosmjerne i odvažiti se krenuti putem dvosmjerne komunikacije u kojoj ravnopravno razgovaraju dvije osobe.  Međutim, iznimno je važno vidjeti što podrazumijevamo pod pojmom dijalog. 

Postoji, naime, realna opasnost da se pojam dijalog upotrebljava kao  ‘čarobni štapić’, ‘magična riječ’ koja sama od sebe nešto čini.  Kao da bi sama upotreba riječi dijalog mijenjala stvari na bolje! Tako se govori o kulturi dijaloga, o potrebi za dijalogom na svim područjima čovjekova života, o dijalogu u Crkvi i u društvu… Papa Franjo nas u socijalnoj enciklici „Laudato si’“ poziva da uđemo „u dijalog sa svima o našem zajedničkom domu“ (br. 3). 

Čini se, ipak,  da posvuda, i u Crkvi i u društvu, previše toga pretpostavljamo u odnosu na funkcioniranje dijaloga. Samo spominjanje riječi dijalog ne može mijenjati ljudsku komunikaciju na bolje. 

Prema tome,  važno je naglasiti da se dijalog može shvatiti i prakticirati kao isključivi vanjski okvir naše komunikacije u kojem ćemo paziti da druge ne vrijeđamo i da s njima na pristojan i uljudan način komuniciramo. To je kao vožnja na dva usporedna kolosijeka. Bitno je ne skrenuti na drugu stranu i prouzročiti nesreću. Takav oblik dijaloga je samo vanjska forma koja ne pridonosi promjenama na bolje u osobnom i društvenom životu.  

Stvarni dijalog, koji postaje sastavnim dijelom čovjekova života,  je istinski i bez predrasuda razgovor čovjeka s čovjekom o zajedničkim pitanjima i problemima.  Takav dijalog omogućuje bolju komunikaciju sa svim ljudima dobre volje  koji će se naći na našem životnom putu.  Ne samo, dakle,  kao vanjski oblik nego kao stil života i način djelovanja. 

Kako to ostvariti? To se može ostvariti prakticirajući dijalog kao socijalnu krepost, to jest kao unutarnji trajni stav u čovjeku koji mu omogućuje komunicirati iskreno sa svima: prijateljima i neprijateljima, istomišljenicima i onima koji jedva čekaju da nam naštete ili nanesu nepravdu. Jedino takav dijalog, kao unutarnji trajni stav, kao socijalna krepost,  može mijenjati odnose u hrvatskom podijeljenom i sve više radikaliziranom društvu. 

Takvog dijaloga nam treba – i u Crkvi i u hrvatskom društvu.

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.