Mladen Kušec (Zagreb, 1938) legendarni je hrvatski novinar, urednik i književnik za djecu. Autor je niza kultnih radijskih i televizijskih emisija, proznih zapisa, romana i knjiga poezije uz koje odrastaju generacije. U povodu 45 godina ­neprekidna emitiranja emisije ­Bijele vrane razgovaramo s čovjekom koji je život posvetio radiju, književnosti, Zagrebu i Hrvatskoj. ­Kušec se uz obljetnicu pada Vukovara prisjeća i Siniše Glavaševića i njegovih Priča iz Vukovara koje je prvi objavio na radiju.

Gospodine Kušec, kako je došlo do vaše suradnje sa Sinišom Glavaševićem?

To je neobična priča. Glavaševića sam znao preko etera, bili smo na „vi“ i vidjeli se jedan jedini put u životu – na porti Hrvatskoga radija. Kako sam bio urednik baš tog ratnog dijela programa, jer je Dječji i obrazovni program to u potpunosti preuzeo, uživo smo, između ostalog, prenosili svako jutro i program iz Vukovara i svih ostalih ratom pogođenih mjesta. Glavašević je neumorno slao izvještaje i u tom dvosatnom programu Siniša je mogao reći što god je želio. No ono što je Siniša zamjerio Hrvatskom radiju bilo je kraćenje – no bio je zapravo kraćen samo u vijestima, jer tako je moralo biti, imali smo javljanja iz brojnih gradova i mjesta. Knin, Gospić, Karlovac, Slavonski Brod, Vinkovci, Osijek… i druga neposredno izubijana mjesta. Morali smo svima dati mjesta. I danas stojim iza svoje kuće koja se zove Hrvatski radio i tvrdim da smo emitirali sve najpoštenije što smo mogli, imajući na umu da ne širimo dodatno još veću uzbunu. Jedini sam mu ja na grobu govorio i danas imam taj govor sačuvan. Zbog želje obitelji nitko mu drugi nije mogao govoriti na grobu.

Je li istina da ste upravo vi zaslužni za prvo objavljivanje Priča iz Vukovara Siniše Glavaševića?

Siniša Glavašević mi je u to ratno doba, rekao ovako: Gospodine Kušec, vi pišete, ja imam neku svoju dječicu, nemaju i imaju veze s ratom, ja bih vam to samo poslao da pročitate i nešto mi o tome kažete. Ni on ni ja nismo sanjali što će se dogoditi. On je meni tada na pisač muža moje kćeri, tada još momka, poslao te svoje priče iz Vukovara. I na njima se vide datum i sat kako je priča za pričom dolazila. Te sam priče donio svojim novinarkama u redakciju, one su uzimale jednu po jednu, čitale i plakale. Odlučili smo da ćemo to objaviti. Obišao sam hrvatske nakladnike. Moram reći – odaziva nije bilo. Došao sam u Maticu hrvatsku kod svog kolege i prijatelja Mladena Kuzmanovića i do Vlade Gotovca, koji je rekao: Mi to objavljujemo. I tako je Matica izdala to prvo, ratno izdanje.

I vi ste pisali o ratnim strahotama.

Nevjerojatno da je u to doba meni jedino Mladost objavila knjigu Ubili su mi kuću, o djeci u progonstvu. Naslov knjige je rečenica jedne djevojčice kojom je opisala što joj se dogodilo. Što može biti strašnije od te rečenice?! Nema odraslog čovjeka koji može rat tako strahotno sažeti u jednu rečenicu. Jedna druga djevojčica darovala mi je pjesmu u kojoj opisuje povratak iz progonstva. To i mnogo više moj je mali dio rata koji sam prošao s tom djecom.

Što vas je uvijek pokretalo?

Nekad davno imao sam na televiziji emisiju, zvala se Gledaj me u oči, jako mi se sviđala. I to vam je to. Svake su oči jedna priča. Svake drukčija. I gledajući u oči putuješ svijetom, učiš i upijaš sve one predjele u kojima nikada nisi bio. To je samo mala osnova oko koje se ipak vrti ovaj svijet. Ja u to vjerujem. Vjerujem u mnoge stvari u koje drugi možda ne vjeruju. Zato sam i zadržao mogućnost da se i sada, pod stare dane, još igram kao da sam dijete. Ja, naravno, ne želim biti dijete. Vjerojatno to više i ne mogu. Ali se neprestano vraćam.

Osjećate li, razgovarajući s djecom, da su se vremena promijenila?

Danas, kada razgovaram sa svojim „bijelim vranama“, ona istodobno i ne gledajući mobitel rade prstićima – tipkaju poruke! Šalju i primaju, i to ide u nedogled. Ja sam u ovo vrijeme nepismen čovjek. Moram učiti ispočetka sve, da bi me prihvatila djeca i mladi ovoga doba. Poštujem knjigu i volim knjigu, okružen sam knjigama. Napisao sam ih stotinjak! Ali shvaćam da je došlo vrijeme kada je Mladen Kušec naprosto postao nepismen čovjek i ne znam kaj ću sada raditi (smijeh).

Zbog čega vam se djeca tako otvaraju?

To nije nikakva velika tajna, ali smo je zaboravili. Mi odrasli više ne znamo slušati jedni druge. Jednostavno se postavim tako da ih slušam i da mi oni povjeruju da sam njihov. Tada dobiješ sve. Ali ako dijete pitaš ime i prezime ili mu se obratiš u grupi, gotovo je i prije no što je počelo. Uvijek u grupi djece osjetim to jedno dijete koje je i mene percipiralo i koje se otvorilo. Naprosto vidim svoje bijele vrane. Malo sam svojih emisija montirao. Izbacivao sam samo odveć osobne stvari koje bi djeca rekla – o obitelji, roditeljima i slično. Inače su sve moje emisije emitirane kako su snimljene. Svojih trinaest minuta osjetim bez sata, napamet uračunam i špicu, i gotovo.

Mladen Kušec / Foto: Sanjin Strukćc/PIXSELL

Bijele vrane prepoznajete i snimate već punih 45 godina, neprekidno.

Radio sam s djecom i ranije. Počeo sam raditi na radiju kada je u moje dvorište ušetao prijatelj moga brata, poznati hrvatski književnik Milivoj Matošec, koji je tada slučajno pročitao moje pjesme. Svidjele su mu se i zainteresirale ga. A čisti početak je ovakav. Imam dva brata i dvije sestre. Kako su stariji od mene, oko moje desete godine svi su zasnovali obitelji i uskoro imali svi zajedno osmero djece, koja su se rađala jedno za drugim. Ja sam bio čuvar te djece. Majka je imala divan vrt na željezničkoj koloniji Maksimir, gdje je bio i lijep voćnjak. Zapravo sam morao čuvati od te djece taj vrt! Bio sam teta čuvalica u svom dvorištu. I dok bih jednog skidao s drveta, drugi bi mi već bježao na ulicu, ostali bi se potukli, najmlađi bi jeli kamenje i zemlju. Da ih zabavim, pričao sam priče. Kada sam iscrpio sve poznate, koje su im brzo postale dosadne, počeo sam smišljati svoje. Ali tada se dogodilo nešto na čemu i danas gradim svoje emisije! Oni su, naravno, pamtili što sam govorio, u detalje. I kada nakon tri dana nisam sve točno ponovio, ljutili bi se. Tada sam počeo zapisivati.

Kakvi su susreti s nekadašnjim „bijelim vranama“?

Danas srećem svoje „bijele vrane“ koje imaju pedeset godina, više čak! Sretnem ih slučajno, kao odrasle ljude koji pamte te naše emisije. Nekima od njih je to što su bili na radiju i pokazali se u dobru svjetlu odredilo neki bolji put u životu. Dalo im je samopouzdanje. Zato i danas, kad god snimam, pazim kakva pitanja postavljam. Dobro pazim da ne radim izlete koji nisu potrebni, da od djece ne radim bedake, već da od njih dobijem ono najljepše što nose u sebi, što sam prepoznao, te da to prenesem drugoj djeci i odraslima. Jer ja radim emisije i za mame i tate, kojima govorim da paze što govore i da ne vrijeđaju vlastitu djecu. Da ih ne dovode u situacije krivnje i srama jer djeci su većinom njihovi postupci – igre. Jednom sam pitao jednoga dječaka ima li zločeste djece i kako ona nastaju. Ima, odgovorio je, to su ona djeca koju mame i tate tuku. Ali mogao bih napraviti i cijeli serijal djece koja su to tako doživljavala. Čovječe! Djeca uvrede pamte cijeloga života i to ih određuje. A ne samo knjiga, učenje i ocjene!

Mnogoj ste djeci upravo za vrijeme Domovinskog rata, kada ste obilazili skloništa i domove, vratili vjeru u bolje sutra i u njih same. Znate li gdje su danas neka od njih?

Početkom godine bio sam u Gospiću kod gospođe Ane Lemić, koja je napisala krasnu knjigu o Velebitu, baš u Matičinu izdanju. I u toj golemoj austrougarskoj zgradi tamo, s dvokrilnim vratima, izgubio sam se i nikoga nisam uspio pronaći. Tada čujem da iza jednih vrata netko šuška kao mali miš. Pokucam i dočeka me lijepa žena u ranim tridesetima koja ustaje, trči prema meni, grli me i govori: Gospodine Kušec, kako mi je drago da vas opet vidim. Moram priznati da me tada to grdo kosnulo i da sam joj se ispričao jer je nisam prepoznao. Jesam već senilan, rekao sam, ali teško da bih ovako lijepu ženu zaboravio. Tada mi je objasnila da se i ne mogu sjetiti nje, koja je u vrijeme Domovinskog rata bila mala djevojčica u zaboravljenom selu kraj Gospića u koje sam došao sa svojom kamerom i između hrpe djece koja su tamo skakala i vrištala izabrao nju, tada najbrbljaviju. Sjećam se, naravno, te osmogodišnje djevojčice. Pitao sam je tko je ona danas. Doktorica književnosti koja s mužem ostaje u Gospiću i planira imati i malog Ličanina. Ja joj pružim ruku i kažem: Sada smo pobijedili drugi put! Ovo je prava pobjeda! Bili ste prognanica, izbjeglica, dijete pod bombama, a sada ste tu gdje jeste.

Niste pristali na to da život stane i da rat uništi djetinjstva. Barem koliko je to bilo moguće…

Zato smo i imali na Hrvatskom radiju ratnu radioškolu gdje su učitelji dolazili k nama pod uzbunama, radili program, dok su se u svim mjestima i selima učitelji okupljali i po podrumima i skloništima učili djecu. Nikada to nitko nije posebno zabilježio u Hrvatskoj. A to je naša pobjeda bila. Ti učitelji, svima nepoznati, koje ću pokušati okupiti, jednako kao i novinare koji su to radili, kako bih napravio dokumentarac o ljudskosti. O učiteljima koji se tada nisu brinuli o svojim plaćama, koji su bez honorara i zaštite, pod uzbunom, kako su mogli i znali, dolazili k nama na radio odasvud. I tako svaki dan, program po predmetima za sve razrede osnovne škole!

Malo je poznato vaše ratno izvjestiteljstvo, bili ste i ranjavani.

Da, malo je poznato. Nisam o tome nikada ni govorio. Počeo je rat i bilo je grdo. Svi smo tada bili u smjenama i dežurstvima, kako u redakciji tako i na terenu. Moj teren je bio taj Uskrsni ponedjeljak. Išao sam sa svojom ekipom na Plitvice, gdje su ubili Jovića. Uspio sam poslati vijest da po svemu sudeći što vidim tamo, u snijegu i hladnoći, ptice pjevaju uzalud. Tu rečenicu su svi zapamtili. To je bila jedna jedina vijest. Nakon toga smo ušli u Korenicu jer su nas kolege iz Beograda navukli. Odmah su nas napali, oteli nam automobil, izvukli me iz auta i vukli između dvjestotinjak ljudi koji su me udarali nogama i rukama a da uopće nisu znali tko sam. Svi su bili naoružani, o tome nitko ne govori, svi do jednoga imali su puške.

Kada su me pitali tko sam, rekao sam da sam novinar. Kojih novinar? Rekao sam – radija. Kojeg radija? Priznajem sada da mi je u glavi munjevito sijevala misao trebam li reći Radija Zagreb ili Hrvatskog radija, jer smo se tako tada već zvali. Prvo je bilo manje opasno, ali sam rekao – Hrvatski radio. Odmah sam bio ustaša, jasno, vukli su me i dovukli do Martića i Babića, koji su tamo bili njihove glavešine. Rekli su samo: Nosi mi ga s očiju… Polomili su mi rebra, no ne bih dalje o tome. Izvukli su me ljudi i kada su vidjeli da sam ja Mladen Kušec, književnik za djecu, odveli su me u bihaćku bolnicu, kroz balvane. U noći je došao jedan naš vozač s Hrvatskog radija, probio se kroz sve te tenkove i svu tu ludnicu. Kako me doktori nisu pustili, on me doslovno ukrao, uz pomoć još jednog čovjeka, i doveo u Zagreb u Traumatološku bolnicu. Drugi dan su mi iz Sarajeva poslali njihove političke novine na čijoj je namontiranoj naslovnici uz hrpu oružja za koju su me ovi naši dečki iz Rakitja, specijalci, zafrkavali kako ga u životu nisu vidjeli, stajao natpis: Evo vam hrvatski dečji pesnik, najveći komandos i špijun. To je to. A mi nismo ništa od oružja imali, nismo ni očekivali nešto ovakvo. Znali smo da je zlo, ali… No meni su bitne priče poput ove o djevojčici iz Gospića koju smo maloprije spomenuli, jer to je naša pobjeda. To je moja pobjeda. Mnogo je takvih priča diljem Hrvatske, koje sam snimao na svim trusnim područjima, gdje smo se doslovno borili da dišemo.

Koliko su se radio i televizija promijenili od vaših početaka do danas?

Jako se sve promijenilo. Kada sam ja došao na radio, prvo sam prošao testove. Zatim sam tri mjeseca radio na novinarskim formama. Mi smo tada još imali vijesti, izvještaj, reportažu, intervju, sve ono što novinarstvo ima i što jest. Danas beskrajno zamjeram kada čujem kako na televiziji govore: evo priče. Nisu to priče. Priče pričamo djeci. Priče pričamo jedni drugima. I one su lijepe. A ovo su informacije. Novinar vijest mora postaviti kao kamen i stajati iza nje kao čovjek. Zato nema novinarstva danas.

Došao sam u vrijeme kada su glavni urednici bili u Partiji, i to se znalo. Ali moram reći da je njihov odnos prema meni bio korektan. Odmah sam dobio mentora za sve što sam radio. Učio sam i upijao tada kao manijak! Svaki moj tekst prvo je pregledao urednik. Ako je križao, pisao sam ponovno i tako do odobrenja. Zatim je taj tekst išao lektoru. Lektorirani tekst čitao je spiker, ne Mladen Kušec. Ja sam razgovarao. Onda je to bila Hrvatska radiotelevizija. Sve sam prošao. Zato se klanjam tom vremenu. Bez obzira što je, kako se kaže, bio mrak. Jest, bio je mrak. Ali su se ljudi jako poštovali međusobno. A to je bitno, da imaš čovjeka kraj sebe, a ne prvoborca. Čovjeka koji te razumije i želi ti pomoći.

Nakon tri mjeseca primili su me. Došao mi je moj glavni urednik, Zvonko Letica, kojega neću nikada zaboraviti, i rekao mi sretnu vijest. Bio sam tada naprosto sretan da mogu starije kolege koje sam jako cijenio uopće izbliza slušati kako govore. Radio sam na Radiju Sljeme i kada su me primili, Letica me proveo kroz sve redakcije i svima predstavio kao mladoga kolegu. Ljudi koji su sada na radiju to nikada nisu doživjeli. Moj generalni direktor, general Ivan Šibl, svaki je dan dolazio u Jurišićevu i u Dežmanovu i razgovarao s ljudima, pričao viceve, pa i one o sebi. Bio je to neobičan dar toga vremena, taj da smo svi razgovarali. Osim nekoliko ljudi, za koje smo znali i pred kojima smo pazili što pričamo, bili smo svi normalni ljudi, novinari koji su se borili za vijest! Minimalno nas je bilo, a sve je štimalo. Sve smo stizali. Imali smo noge.

I disali ste zajedno sa Zagrebom i njegovim stanovnicima.

Ivo Maleš mi je kao nadređeni jednom rekao: Kušec, popio si kavu. Ako te još pet minuta vidim u redakciji, letiš van. Ti si Radio Sljeme, grad je pred tobom, ljudi tu žive, tu se bore i tu doživljavaju život, priče su na ulici. I tebi zato nije mjesto u redakciji. Nažalost, danas su moji kolege obvezani biti mnogo više u redakciji. Ma što će tamo? Na tom internetu? Ma tamo svaka budala isto vidi. Ja kažem kolegama – to je štancanje! A vi ste ljudi živi i ne dajte se strojevima! Moramo vidjeti čovjeka, pogledati ga u oči.

Radio je nekada bio sinonim za vjerodostojnost, slažete li se?

Zato sam i napisao knjigu Radio je rekel! Jer nekad, kaj je radio rekel, to se i vjerovalo. Danas više medijima nitko ne vjeruje, samo se vrte programi i sadržaji i onda ljudi u svojim glavama moraju kombinirati i slagati sliku kako bi došli do spoznaje je li nešto istina ili nije. Jer danas kao da je sve laž, a mi noktima grebemo istinu iz toga… kaj je to novinarstvo? Neka mi oproste kolege, znam da im nije lako. Sve je privatizirano. Ali na državnoj televiziji, kakva je moja kuća, moraju postojati lektori, urednici, spikeri, glazbeni urednici i naravno montažeri, koji su uvijek stvarali pola svake moje televizijske emisije. To sam uvijek tvrdio. Snimatelji, tonac i montažer. Tek pola ja. A i previše sam od njih dobio. Kad govorimo primjerice o Ledereru, koji je poginuo, mi govorimo o njima kao o junacima. Oni su to doista i bili. Pravi vrijedni mravi. Zanatlije. Umjetnici. Zaljubljenici u posao koji su radili. Čak i u ratu sve strahote nisu snimali iz mržnje, već su snimali tako da to ljudi vide i dožive. A danas novinari pokazuju sebe. Ja se s tim ne mogu složiti i gotovo. Nikada, niti ću se složiti. Novinar mora biti samo onaj koji gurne čovjeka, malo ga potakne da on ispriča svoju priču. Katastrofa je što danas često čujem: Možete li mi reći nešto više? Strašno. Pa pozvao si gosta u studio i onda ga pitaš može li nešto više reći. Pa od čega više! Da ne spominjem dalje nebuloze koje svakodnevno čujemo. Ali za to nisu krivi novinari, već činjenica da niti jedan od njih nije imao mentora. Ja sam želio biti nekomu mentor, želio sam mladoga čovjeka kojeg ću voditi sa sobom da vidi kako radim, no to u životu nažalost nisam uspio ostvariti. A ja sam imao mentore. I odgojen sam na takvoj televiziji i na takvu radiju. Učio sam od ljudi koji su bili ne samo zaljubljenici nego i vrhunski znalci, koji su poštovali kuću u kojoj su radili. Ja i danas volim svoju kuću. To je HRT. I gotovo. To mi nitko ne može izbiti iz glave. Moja obitelj cijela voli tu kuću. Mi smo zahvaljujući toj kući odrasli. Ja sam prošao pola svijeta zahvaljujući toj kući.

Vrlo brzo ste počeli dobivati ozbiljne novinarske zadatke. Što posebno pamtite od samih početaka?

Godine 1962. su me zaposlili, 63. sam bio u Skopju. Tamo me Letica poslao da izvještavam usred teškoga potresa. Bilo je prašine od koje smo jedva disali i mrtvih posvuda. Užas. Bio sam mladi novinar i svi su mu zamjerili da me poslao tako rano na tako zahtjevan i opasan zadatak, no on je rekao da ću tamo ispeći zanat. Tako je i bilo. Tamo sam snimio najjači prilog života. Trajao je minutu i 47 sekundi. Bilo je to dijete koje sam našao u kanalu kanalizacije usred ruševina. To dijete, potpuno samo i napušteno, razgovaralo je s mačkom, na makedonskom. To je potreslo cijelu Jugoslaviju tada. A taj prilog je stajao od mog povratka šest mjeseci, jer ga urednici nisu željeli emitirati! No jedan moj kolega ga je ipak emitirao na Radiju Zagreb, nakon čega su to svi uzeli kao poticaj raspisanom zajmu za Skopje. Sjetit će se toga stari ljudi, nakon toga je mnogo donacija skupljeno i eto što se uspjelo – preko djeteta i iskrenosti.

Bili ste i hvaljeni i cenzurirani, gotovo bez pravila. Kako ste balansirali u odnosu na vladajuće režime?

Nisam nikada podilazio. Ali nisam ni pasao. Nijednom. Uvijek u početku jesam, zatim nisam. Za to ne možeš imati svoju glavu, moraš imati nešto od kolektivnog da bi mogao tako funkcionirati. A ja nemam baš ništa od kolektivnog u svojoj glavi. I kada snimam, snimam pojedinca. No predivno je vidjeti i ljude kada se udruže za nešto dobro. To su glazbenici, pjesnici… Ljudi koji se okupe oko jedne ideje, dobre ideje, gdje se prepoznaju i potiču, to snimam. To me zanima. I uživam. Ima takvih dobrih primjera oko nas koliko hoćeš. Samo mi ne gledamo oko sebe. Prije je u medijima bilo mnogo više sluha za takve priče.

Koliko je Hrvatski radio učinio za književnost i književnike?

Jako mnogo. Radio sam kazalište, poeziju… sve književnike smo obradili i svi su bili naši gosti. Svi su dobili svoje zasluženo mjesto. Sada ću vam reći i to da jednoga književnika nisam volio, baš ga nisam mogao smisliti, ali je čovjek napisao dvije dobre knjige. I ja sam kao urednik objavio te knjige. Ja smo doživljavao čuda i s Vesnom Parun, jer ju je bilo jako teško snimiti. Dosta je psovala i svašta je radila, ali kada je pričala, to je bio sok! Objavljivali smo poeziju, a ne čovjeka koji stoji iza nje. Dakle ono što je vrijedno. To je bit obrazovnoga programa. Tada smo i pratili lektire, komunicirali sa školama, slijedili program… radili program za sve generacije.

Kako čuvate te vrijednosti od zaborava?

Sve imam u glavi. Svoje ulice koje više nisu moje pa njima prolazim rjeđe, svoje prijatelje kojih je nažalost sve manje jer godine teku. Tadija je volio da ga vozim i na njegov sam ga zahtjev pred kraj snimao kako čita svoje pjesme. S njim sam dosta putovao i čuvam te snimke, nikad objavljene, u strahu kako će se u budućnosti odnositi spram te ostavštine. Svašta mu prigovaraju… da je skupljao tramvajske karte i divio se sam sebi. Banalnosti. Ali ja sam upoznao tog čovjeka bolje od mnogih drugih ljudi. I od svih njih, ja se Tadiji iskreno divim. Što je sve on napravio za druge književnike! Za Gorana Kovačića, Šopa, kojeg je izvadio iz zaborava, ma nema smisla dalje nabrajati. I nakon svega su ga sveli na Nosim sve torbe a nisam magarac. A Tadija je bio čovjek, gospodin je bio. Od njega sam naučio čuda. Kako se ophodio prema ljudima, nikad nije bio prepotentan, djeci je uvijek prilazio tako da su ga prihvaćala… takve ljude ne smijemo zaboraviti.

Kako vidite budućnost radija i televizije?

Plašim se više za televiziju nego za radio. Svi su danas u automobilima, svi slušaju radio i on ponovno postaje važan medij. Za radio se ne bojim. Ali se bojim za televiziju. Mislim da je jedino što je može održati strani kvalitetni dokumentarci, poput onih BBC-a. To su vrhunski proizvodi i gledajući ih ljudi doista mogu mnogo naučiti i upoznati ovaj svijet. I na taj način se štite ljudi i životinje i naš planet. Pokazujući bogatstvo životinjskog svijeta pokazuju nam ti autori kako smo mi ljudi tukci, jer ispada da životinje imaju više ugrađene ljudskosti od nas. Zajedništva i poštovanja. Jedu jedne druge samo kada moraju. Mi dižemo bune, revolucije, ratove, okupiramo, ne sviđa nam se što je ovaj crn, drugi žut, zelen. Zato sam i napisao knjigu o medvjedićima različitih boja koji žive na Medvednici – svi su različiti, različite su boje i drukčijih želja i zasluga. Ali kad se na kraju dana vrate mami, nju ne zanima kakav je koji i jednako ih voli. E kad to postignemo, onda ćemo biti – medvjedi. Udružio sam se oko ove knjige s udrugom Ozana koja okuplja i pomaže djecu i odrasle s invaliditetom. Oni izrađuju medvjediće koji nas taktilno, dodirom, kroz igračku vraćaju na želju svih nas – na ono nešto što dodirneš i znaš da to onda i imaš! Jer ljudi su željni dodira i reakcije drugog čovjeka na njihov dodir. Tako su i ti medvjedići nešto lijepo i toplo.

Volite Zagreb, on je vaša inspiracija. Tako je nastala i vaša posljednja knjiga Sredina, pomaknite se naprijed kao oda gradu, njegovim stanovnicima i tramvaju.

To je moj dug prema Zagrebu. Rođeni sam Zagrepčanin i tramvaj moga djetinjstva bio je naša bajka, naše čudo. Nismo imali novca za karte, švercali smo se i dobivali po glavi od konduktera, a jako smo voljeli te tramvaje. Bili su plavi i kada vidim tramvaj neke druge boje ili oblijepljen reklamama to me zaboli – jer tramvaj mora biti plav! Jer to je Zagreb. I gotovo. I to moje djetinjstvo u predgrađu tada za mene velika, a zapravo još malena grada, bilo je malo čudo. Hodali smo u tramvaju. Bilo je i nekoliko taksija, a čak je i par kočija još vozilo ispred kolodvora. Sve te uspomene sam na kraju pretočio u knjigu. Zašto Sredina, pomaknite se naprijed? Zato jer je tramvaj imao samo zadnja vrata na koja se ulazilo i prednja na koja se izlazilo. I u toj gužvi u kojoj su svi bili nagurani u zadnji dio kondukter je stalno uzvikivao: Sredina, pomaknite se naprijed. Ja sam uzeo tu rečenicu kao poruku mladim ljudima, ali i svima nama. Da kažem: Pomaknite se naprijed. Bilo gdje, bilo kada, na bilo koji način. Pomaknite se naprijed. Čak je i jedna politička opcija, nije bitno koja, pitala može li to uzeti na izborima kao svoj slogan. Nisam, naravno, pristao. Izašla je knjiga zahvaljujući ZET-u i Gradu Zagrebu i zapravo je nevjerojatno koliko ju je Zagrepčana kupilo. To su sve istinite priče koje su se dogodile meni i mojim prijateljima. Želio sam ovom knjigom poručiti da i dalje imamo svoj tramvaj i da moramo poštovati i te prostore i jedni druge u njima. Jer i u tramvaju se vidi tko smo mi, što smo i kakvi smo. Tako sam se želio odužiti svom Zagrebu, koji mi je, uz Hrvatski radio, sve pružio.