Sonja Kuzmić i Katarina Strunjak

“Nakon završene opće gimnazije odlučila sam upisati pravo kako bih bila ona članica društva koje će biti pravedno i donositi pravedne odluke jednake za sve. Želja se ostvarila i evo me sada sam studentica četvrte godine Pravnog fakulteta “, rekla je Katarina.

Naša gošća sebe je predstavila kao osobu s invaliditetom koja ima mišićnu distrofiju i kreće se pomoću invalidskih kolica koja su joj velika pomoć u svakodnevnim obvezama.

“Boćanje kojim se bavim je paraolimpijski sport stoga se razlikuje od standardnog boćanja. Mi igramo u dvorani na parketu, boće su kožne i teže 250 grama. Boćanje ne ide od prve, potrebno je vremena za to. Treniram kad su normalni uvjeti svaki dan u sportskoj dvorani. Pred natjecanje imamo pripreme koje traju cijeli dan. Izazovno je i oduzima puno vremena, pogotovo što vikendom putujemo na turnire. Preko tjedna sam studentica, a vikendom sportašica. Boćanje je isprva bilo hobij, a sad je više od toga. Uživam u druženju s prijateljima dok mi koronavirus to dopušta”, istaknula je.

Naša sugovornica nam je otkrila svoju želju i ambiciju kako se nakon fakulteta vidi na sudu kao sutkinja.

“Studirati na Pravnom fakultetu ovisi s kakvim ljudima se borim jer kod nekih predmeta i katedri nema nikakvih problema, a kod nekih mi je potrebno puno vremena da netko shvati da ja nešto ne mogu na isti način kao i zdave osobe. Kod nekih profesora bio je problem maknuti na primjer stolac kako bih ja mogla stati u red sa sjedalima sa svojim kolicima. Objašnjenje za nemoguće micanje stolca bilo je da će narušiti estetski izgled dvorane. Nisam se dakako zadovoljila odgovorom ne, potražila sam pomoć pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i naše fakultetske  koordinatorice. Nakon toga sam dobila svoje mjesto u svim dvoranama. Na taj način sam pomogla i drugim studentima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji”, istaknula je studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu Katarina Strunjak.

“Predrasuda ima, i pozitivnih i negativnih. Najviše me zaboljelo kada je jedna kolegica na fakultetu rekla da se meni poklanjaju ocjene jer sam osoba s invaliditetom”, rekla je Strunjak.

Pojasnila je kako ima sreće što živi u Zagrebu jer javni prijevoz je prilagođen za osobe s invaliditetom.

“Osjećala sam se prihvaćenom u društvu svojih vršnjaka, iako je bilo izuzetaka. Bilo je diskriminacije, ali mene to nije zaustavilo. Danas mi je jako dobro jer sam sama sa sobom raščistila je li netko za mene misli da nešto mogu ili ne mogu. Trudim se prvo dokazati sebi, a potom ljudima oko sebe da nešto mogu i da sam jednaka kao drugi, samo što to nešto ja radim na drugačiji način nego li zdrave osobe. Jako mi je bitno da imam drage ljude oko sebe koji mi pomažu i koji žive svoj život paralelno s mojim. Tako da se ja ne osjećam isključeno iz njihova života. Prijatelji obogaćuju moj život, a ja njihov. Dobro je i ostat će dobro, zapravo bit će još bolje”, zaključila je Katarina Strunjak.