Evanđelje 30. nedjelje kroz godinu suočava nas s prizorom gdje neki učeni čovjek pita Isusa o nečemu o čemu već unaprijed zna odgovor: koja je glavna zapovijed u Zakonu. Novost je Isusova odgovora u tome da on ne govori o jednoj zapovijedi, već o dvjema, postavivši ih jednu uz drugu. Prva je zapovijed ljubav prema Bogu, ali se uz nju tijesno vezuje i druga, ljubav prema bližnjemu. Kristov je odgovor dvojak: Boga se ne može voljeti ako se ne voli bližnje, ali se ni bližnje ne može pravo voljeti ako se Boga ne voli. 

Ovo drugo kao da je poprilično izblijedjelo u svijesti mnogih ljudi. Svijet i povijesni trenutak u kojem živimo pokazuje prilično neprijateljsko držanje prema čovjeku. Dovoljno je uočiti kako zakonodavci sa zapanjujućom i zabrinjavajućom lakoćom legaliziraju abortus, kako se s lakoćom o još nerođenom djetetu promišlja kao nakupini stanica, nekakvu biološkom fenomenu koji kao da nema obilježja ljudskog bića, osobe. Stari i bolesni kao da su postali teret, pa se razmatra mogućnost eutanazije… Gdje su korijeni ovakvu neprijateljskom stavu? Odgovor na to pitanje nalazimo u današnjem evanđeoskom ulomku: ako netko ne prizna Boga, njegovo stvarateljsko djelo, njegovu vlast, onda ne zna ni što će s čovjekom, onda ne zna ni što će s ljudskim dostojanstvom.

Katekizam Katoličke Crkve započinje svoje izlaganje katoličkoga nauka snažnom tvrdnjom: „Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga…” (br. 27). Pogledamo li pak u srce i dušu današnjega čovjeka, iskrsne sumnja da je ova izvorna čežnja kod mnogih stavljena u neki drugi plan, da je potisnuta u pozadinu. Čezne li još stvarno današnji čovjek za Bogom, traži li u njemu smisao i radost života? Ne trebaju ovdje učene analize i mjerenja, jer svakodnevni život često svjedoči da je vjera postala periferna pojava ne samo u društvu, u kulturi i politici, već i na osobnoj razini; ljudi svoju sreću ne traže u duhovnim, nego u svjetovnim vrijednostima. 

Isus je objavio da Bog i čovjek ne žive u dva svijeta, već se njihovi životi isprepliću.

Uzroci ove pojave mogu se analizirati s mnogih stajališta, ali sažetu definiciju dao je papa Pavao VI. na zaključnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, kad je duhovno siromaštvo modernoga svijeta opisao na sljedeći način: „Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka koji je sebe proglasio Bogom.“ Velika novost kršćanstva jest ono o čemu smo slušali u današnjem evanđelju: Isus je objavio da Bog i čovjek ne žive u dva svijeta, već se njihovi životi isprepliću. Ove dvije ljubavi, Božje čovjekoljublje i čovjekovo bogoljublje, spajaju se u jedno u Isusu Kristu.

Kako ljubiti Boga? Kako ljubiti bližnjega? U stara vremena, Stari zavjet nam o tome pripovijeda, ljude je zaokupljala misao kako da iskažu svoje bogoljublje. Bilo je tako onih koji su Bogu žrtvovali svoja materijalna dobra, bilo je i onih koji su pokorom nastojali iskazati svoju ljubav prema Bogu… Ali nikad nisu bili sigurni da su ju time doista iskazali. Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu – to je put ljubavi prema bližnjima. Ovaj je put prohodan za sve. A da pronađemo i prepoznamo bližnje kojima smo dužni iskazati ljubav ne treba ići daleko, jer ‘taj netko’ vjerojatno živi zajedno s nama pod istim krovom, ‘taj netko’ je s nama na radnom mjestu, ‘taj netko’ je tu, kuća mu je pokraj naše. 

Dvostruka zapovijed ljubavi tvori jedinstvo, njihova točka susreta je Isus Krist, a temelj pravog humanizma vjera u Boga koji ljubi čovjeka. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.