Može li biti krštenje bez svjedoka?

Imao sam jedan slučaj u kojem me jedan otac tražio da mu dijete nema kuma. U početku nisam to razumio, a on je inzistirao. Javio sam se našem Nadbiskupijskom duhovnom stolu i poučili su me da možemo u takvoj situaciji kada imamo opravdanje krstit dijete bez kuma. Otac je imao neugodno iskustvo sa svojim kumom. Imao je i krštenog i krizmanog kuma, ali nijednog ne poznaje. Kumovi mu baš ništa ne znače. I što će on sad svome djetetu tražiti kuma. Ova situacija se smatra opravdanom. Važno je napomenuti da je kumstvo vrlo važno u Crkvi. Već od početka Crkve govori se, ako se roditeljima nešto dogodi i ne mogu brinuti za dijete onda tu ulogu preuzimaju kumovi. Kumovi su oni koji poučavaju djecu u vjeri. Oni bi se trebali brinuti da dijete raste u vjeri. Ponekad su roditelji spriječeni da ne mogu dati sve po pitanju vjere tu trebaju biti uključeni kumovi. Zato je kumstvo vrlo važno jer povezuje još dublje dvije obitelji, ili prijatelje, a to je jako lijepo.

Kakve veze znak križa ima s nogometom?

Mi vjernici u različitim životnim prilikama i situacijama znamo staviti znak križa na sebe npr. kad se bojimo, kad imamo nešto važno u životu učiniti, ostvariti, kad idemo na ispit, kada nas neke životne situacije pritisnu, onda nam je Bog itekako potreban. Nama je uvijek Bog potreban i trebali bi se više otvarati Bogu. Međutim u situacijama koje su teže smo bliže Bogu i od Boga tražimo pomoć. Prvi znak da tražimo Boga je znak križa to je i jedna molitva. Uvijek nam je Božja pomoć potrebna. Tako i onaj nogometaš koji ulazi u utakmicu čini znak križa. Na jedan način to je izraz i njegove vjere. On vjeruje da će mu Bog pomoći, da će mu dati snagu da u toj utakmici pokaže sve svoje umijeće. Ponekad se prekriži nakon što dadne gol što je izraz njegove zahvalnosti Bogu. Te geste koje mi imao u kršćanstvu, kao znak križa, puno govore one su svjedočke. Tako da na taj način nogometaši svjedoče svoju vjeru i svoju otvorenost prema Bogu. Osjećaju da sve ne mogu sami ostvariti u životu i da im netko treba pomoći, a to je Bog. Postoji jedna opasnost kod nogometaša npr. ako bi se oni ozlijedili oni gube svoj kruh, nemaju više mogućnosti da se natječu da zarađuju, zato im je vrlo važno da ostanu zdravi i da se ne ozlijede da mogu ostvarivati ono za što su poslani.

Stalno sam u muci zbog odlaska u Crkvu gdje su epidemiološki uvjeti loši imam 78 godina i onkološki sam bolesnik. Uz Laudato TV sam svaki dan i pratim mise, a što kada dođe nedjelja?

Nažalost sve župe nemaju ista mjerila što se tiče ove pandemije, neke se župe više, a neke manje pridržavaju. U svakoj župi postoje ljudi koji su odgovorni, ali i oni koji su manje odgovorni. Za ovakve bolesnike je svakako jedna opasnost da se ne zaraze tamo gdje je puno ljudi. Preporučio bi da se nedjeljom ipak ohrabri jer nedjelja je ipak susret zajednice, župne zajednice koja slavi Boga. Mi drugačije možemo slaviti Boga kod kuće kao pojedinci, a drugačije kao zajednica. Zajednica daje jednu snagu kojom potvrđujemo i živimo svoju vjeru. Zato bi preporučio, ako ikako je moguće i ako se osoba usudi otići neka se zaštiti i stane sa strane. Svaka župa bi mogla organizirati normalne okolnosti da bi ovakvi bolesnici mogli sudjelovati na svetoj misi, a da ne budu ugroženi.