“Moja je životna zadaća kao franjevca siromašnoga Krista, koji je samoga sebe ispraznio, prikazivati i njegovu zemaljsku egzistenciju u meni produljiti. Te riječi koje je u svojem dnevniku zapisao Aleksa Benigar možemo smatrati sintezom njegova bogata života. Krista Gospodina ljubio je iz dubine duše, njegovu slavu očitovao životom bogatim svim krepostima, njegovu milost dijelio svojim svećeničkim služenjem”,  donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. 

Drugi dio životopisa

Teološki je studij Aleksa započeo u Zagrebu, a 1911. godine poglavari su odredili da ga nastavi u njemačkoj franjevačkoj provinciji, u Dorstenu i Paderbornu. Naime, tada je bio običaj da “manje” franjevačke provincije šalju pojedine svoje mlade članove, osobito one intelektualno nadarenije, na studij u veća središta koja se odlikuju redovničkom disciplinom i kvalitetom studija.

Čitav se život Aleksa prisjećao vrsnih profesora teologije u Njemačkoj koji su ga oduševili za svetu znanost, ali još je više traga na njegovu životu ostavilo tamošnje strogo održavanje redovničke discipline. Neizmjerno je bio zahvalan Božjoj providnosti koja mu je po poglavarima udijelila milost da studira teologiju upravo u njemačkoj provinciji.

Po završetku studija, za svećenika je zaređen u Zagrebu po rukama nadbiskupa Antuna Bauera dana 30. lipnja 1915.

Listajući njegove privatne bilješke iz tog vremena zapažamo koji su ga motivi vodili, koje je odluke donosio, s kojim se svojim manama borio. Pred oči svojeg duha stavljao je Krista koji mu daje snagu i koji ga potiče da ga savršeno nasljeduje:

„Moj ideal i uzor prema kojem trebam oblikovati svoje misli i osjećaje, svoj javni i privatni život jest Isus Krist.”

Aleksa je bio svjestan da to može postići samo dubokom i ustrajnom molitvom, ali i da je to nastojanje potrebno pratiti duhom samozataje i djelima pokore. Danomice je na oltaru prikazivao Bogu svoje želje, strasti i sklonosti kako bi po svladavanju samoga sebe u njemu raslo cvijeće kreposti: poniznosti, strpljivosti, čistoće.

Poslije mlade mise koju je proslavio 8. srpnja 1915. u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu poslan je u franjevački samostan u Varaždinu sa zadaćom propovjednika, magistra bogoslova, ceremonijara, orguljaša i učitelja njemačkog jezika. Te zadaće pokazuju koliko su ga poglavari cijenili.

Tri godine zauzetog rada u Varaždinu ugrozile su njegovo već otprije krhko zdravlje. Jako izbacivanje krvi prisililo je poglavare da ga godine 1918. premjeste u Jastrebarsko gdje je imao dužnosti konferencijera, samostanskog pokorničara i orguljaša. Budući da je sušica sve više napredovala, bio je poslan na oporavak k svojim roditeljima u Radeče – na svjež zrak u brdima. Prirodno okruženje i očev način liječenja uranjanjem u ledene riječne vode vratili su mu zdravlje.

U rujnu 1919. imenovan je magistrom bogoslova u Zagrebu. Tu je službu prihvatio svjestan velike odgovornosti i sa strahopoštovanjem. Osobito se čuvao da mladim franjevcima ni u najmanjoj stvari ne bude na sablazan. Zapisao je:

„Sablazni koje mogu dati svojoj braći, pogotovo kao magister, velike su: tuženjem na poglavare, kritiziranjem njihovih odluka, omalovažavanjem propisa Konstitucijâ, Pravila, liturgijskih zakona; svojom nedosljednošću u njihovu obdržavanju.”

Koncem godine 1920. Aleksu je generalni ministar Franjevačkog reda pozvao u Rim da studira na novoosnovanom Papinskom orijentalnom institutu.