“Moja je životna zadaća kao franjevca siromašnoga Krista, koji je samoga sebe ispraznio, prikazivati i njegovu zemaljsku egzistenciju u meni produljiti. Te riječi koje je u svojem dnevniku zapisao Aleksa Benigar možemo smatrati sintezom njegova bogata života. Krista Gospodina ljubio je iz dubine duše, njegovu slavu očitovao životom bogatim svim krepostima, njegovu milost dijelio svojim svećeničkim služenjem”,  donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. 

Donosimo prvi dio životopisa:

Dobro stablo donosi dobre plodove. To uočavamo i na primjeru Franje Benigara koji se rodio 28. siječnja 1893. u Zagrebu a čiji će čitav život biti „hvala slave Božje”. Pogledom na njegovu obitelj lakše ćemo shvatiti ljudske i duhovne temelje koje je usvojio na početku života te ih razvijao do “punine Kristove”.

Njegov otac Ivan Benigar, rodom Slovenac iz Trnova kod Ilirske Bistrice, bio je ugledan profesor gornjogradske gimnazije u Zagrebu. U prvom braku, s Rozom Lukež, dobio je dvoje djece. Nakon smrti prve žene oženio se Julijanom Dolinar iz Radeča u Sloveniji. S njom je dobio osmero djece među kojima je kao sedmi rođen Franjo Benigar.

Otac Ivan zajedno sa suprugom Julijanom djecu je odgajao u katoličkom duhu, njegovali su dubok osjećaj za Boga po molitvi. U kući je vladao “spartanski duh” koji je nalagao održavanje stroge discipline u radu i pobožnosti. Veliku su važnost pridavali obiteljskom zajedništvu i ljubavi. Vrijednosti koje su roditelji usadili u srce mladoga Franje donosit će plodove tijekom čitavog njegova života.

O duhovnoj baštini koju su otac Ivan i majka Julijana ostavili svojoj djeci svjedoče njihove oporuke. Otac Ivan piše: “I majka i ja želimo da djeca zadrže za čitav život međusobnu ljubav koja u redovitim časovima čini ljude sretnima, a u teškim danima ona je velika utjeha svakomu pojedincu. Uopće, bez međusobne ljubavi nema pravoga života”.

Bez međusobne ljubavi nema pravoga života.

Majka Julijana piše: “Preporučam vam, draga djeco, da Boga nikad ne zaboravite. Molite rado pa vas dragi Bog neće zaboraviti. Molite se za svoje roditelje, pa dođite i vi jednom sretno u milosti Božjoj za nama.”

Molite se za svoje roditelje, pa dođite i vi jednom sretno u milosti Božjoj za nama.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća hrvatski i slovenski narod nalazili su se unutar istog državnog okvira Austro–Ugarske monarhije. S godinom 1918. hrvatske i slovenske zemlje naći će se u okviru nove višenacionalne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Politička i nacionalna previranja tog vremena kao da ne nalaze odjeka u obitelji Benigar. To se vidi po tome što u Aleksinim kasnijim autobiografskim bilješkama o njima nema ni spomena.

Oko svoje četrnaeste godine Franjo Benigar, koji je nedugo zatim kao član Reda manje braće dobio ime fra Aleksa, napisao je u jednoj maloj bilježnici naslov „Moji sretni dani”. U njoj je ukratko zabilježio svoja prva i snažna vjernička iskustva, sve do doživotnog zavjetovanja u Franjevačkom redu. U tim je događajima po ljubavi i milosrđu Božjem osjetio duboku pripadnost Bogu. To su sljedeći događaji: prva sveta ispovijed (1902.), prva sveta pričest (1903.), primanje redovničkog odijela u svetištu Majke Božje Trsatske (1907.), prvi redovnički zavjeti (1909.), svečani redovnički zavjeti (1912.). Činjenica da je tu bilježnicu čuvao cijeloga života govori koliko su mu značili spomenuti događaji.

Svoju radost i duhovno ushićenje zbog tih milosnih trenutaka otkrivao je u pismima svojoj obitelji. Sutradan nakon primanja redovničkog odijela koje mu je pružio provincijalni ministar Vendelin Vošnjak, utemeljitelj Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, piše ocu: Znajte da sam obučen u redovničku haljinu jučer, dan prije svetkovine Majke Božje. U meni je tada srce snažno tuklo od veselja. Da me je tko u onaj čas bio što zapitao ne bih mu mogao ništa odgovoriti. Dakle ja sada više nisam svjetovni čovjek nego redovnik. Preporučam se svima vama u molitve da u tome staležu ustrajem.

Nakon završenog studija teologije u Zagrebu te u Dorstenu i Paderbornu u Njemačkoj položio je svečane zavjete u Redu manje braće 30. ožujka 1912. Svete je zavjete prihvatio sa zahvalnošću kao velik Božji dar i preuzimanje velike odgovornosti. Ovako zapisuje u svojoj bilježnici: “Veliča duša moja Gospodina” Isuse, učinio si mi velika djela ti koji si svesilni, i sveto je ime tvoje! – Jutros sam položio svečane zavjete. Svete li dužnosti! – S tobom, Isuse, raspet sam na križu s tri čavla! Daj mi svetu ustrajnost! Daj mi ljubav, požrtvovnost! Tvoj biti! Tebi služiti!”

S tobom, Isuse, raspet sam na križu s tri čavla! Daj mi svetu ustrajnost! Daj mi ljubav, požrtvovnost! Tvoj biti! Tebi služiti!