Sestra Zlata Vrbić, pripadnica Družbe kćeri milosrđa sv. Franje, red koji je osnovala bl. Marija Propetog Petković, misionarka je u Južnoj Americi više od 40 godina. Rodom iz mjesta Biljačić kod Zavidovića, s. Zlata je na drugoj godini juniorata poslana na pomoć sestrama u Čileu te je od tada imala bogato iskustvo rada sa stanovnicima toga, ali i drugih krajeva Južne Amerike. Trenutno služi u školi “Melecia Tocornal” u Santiagu u Čileu. Ova godina je posebna za njenu Družbu, ali i za s. Zlatu. Naime, u 2020. se slavi 100 godina od osnutka kongregacije, 70 godina boravka sestara u San Enriqueu (područje gdje se nalazi škola u kojoj s. Zlata radi), te 50 godina od prvih redovničkih zavjeta s. Zlate. Ona je za Hrvatsku katoličku mrežu podijelila svoje iskustvo posvećenog i misionarskog života.

Nedavno ste proslavili 50. obljetnicu prvih redovničkih zavjeta. Koje biste trenutke istaknuli kao ključne na vašem redovničkome putu?

Najprije bih zahvalila Gospodinu za sve milosti koje sam primila u ovih 50 godina posvećenog života. On je za vrijeme čitavog života bio moja podrška i snaga u trenutcima radosti i uspjeha, ali sam na poseban način osjetila i njegovu snažnu i milosrdnu ruku u teškim, i često bolnim, trenutcima.

Ovih 50 godina ljubavi i zahvalnosti mogu sažeti u svojem poslanju u šest država na dva kontinenata. To su bili ključni trenutci.

Bio je to poziv da ga slijedim, bio je to poseban i tajanstveni poziv te sam unatoč svojoj mladosti i slabom poznavanju posvećenog života rekla Gospodinu svoj da, svoj “Evo me!”

Moj je poziv od Gospodina bio neočekivan. Bio je to poziv da ga slijedim, bio je to poseban i tajanstveni poziv te sam unatoč svojoj mladosti i slabom poznavanju posvećenog života rekla Gospodinu svoj da, svoj “Evo me!”

Početci nisu bili lagani. Trebala sam se naviknuti na život pun pravila, zahtjeva i običaja koji su se uvelike razlikovali od onoga na što sam bila navikla. Bio je to nepoznati život, no uz Božju pomoć, puno molitve i pratnje odgojiteljica, mogu se prevladati prepreke i rasti kao osoba, kršćanin i redovnik.

Imate bogato misionarsko iskustvo u Latinskoj Americi. Kako je to sve počelo?

Već od prvih zavjeta sam ponovo Gospodinu rekla “da, kamo god ti želiš, kako ti želiš i kada to želiš”. Moja je prva destinacija bila Latinska Amerika, kada sam 2. veljače 1972. se uputila iz Rima, gdje sam studirala, prema Čileu.

Bilo je to razdoblje učenja i otkrića koji su mi pomogli otkriti pravu stvarnost u kojoj se živi u Latinskoj Americi

Bio je to novi kontinent, nepoznata država s nepoznatim i posebnim običajima, ali i s dragim i gostoljubivim stanovnicima. Bilo je to učenje novih običaja iz dana u dan. Trebala sam naučiti novi jezik, živjeti u novoj okolini… Bilo je to razdoblje učenja i otkrića koji su mi pomogli otkriti pravu stvarnost u kojoj se živi u Latinskoj Americi, jer sam nakon toga poslana i u misije u Peruu, Paragvaju i Argentini, prije nego što sam se ponovo vratila u Čile gdje se trenutno nalazim. Gospodin se služi svim tim situacijama kako bi nas vodio i pokazao svoju volju.

U 48 godina života i poslanja u Latinskoj Americi imala sam brojne službe, no najviše sam bila uključena u obrazovanje: bilo to radom u vrtiću, kao učiteljica u osnovnoj školi, kao profesorica matematike i vjeronauka, pa potom i kao ravnateljica brojnih škola. Uvijek bih pomagala pastoralu odgoja u školama, gdje bih predala svoj jednostavnu i radosnu službu, kao i u obližnjim župama.

Isto tako, uvijek spremna služiti i učiniti ono što Kongregacija traži od mene, neko sam vrijeme pratila i buduće redovničke kandidatice na samome početku svoga puta.

Kako ste rekli, trenutno ste u Čileu. Od čega se sastoji vaš apostolat tamo? Kakvo je vaše djelovanje sada s obzirom na pandemiju koronavirusa?

Trenutno služim u prekrasnoj školi u ruralnome području na jugu Santiaga, glavnog čileanskog grada. Škola, „Melecia Tocornal” trenutno broji oko 200 učenika.

Najprije se treba pouzdati u beskrajno Božje milosrđe i u našu majku, Djevicu Mariju.

Ovi teški trenutci pandemije predstavili su za nas intenzivnu brigu za svakog učenika i njegovu obitelj, tražeći, uz Božju pomoć, najbolji način kako im pružati obroke, potaknuti ih u izvršavanju školskih obaveza. To je razdoblje praćenja i razgovora s učiteljima o aktualnim iskustvima, iskazivanje interesa za učenike koji imaju poteškoća s komunikacijom te im izići u susret, pridržavajući se propisanih protokola, ali najprije se treba pouzdati u beskrajno Božje milosrđe i u našu majku, Djevicu Mariju. Isto tako molimo za zagovor naže blaženice Marije Propetog Isusa Petković.

Bili ste i odgojiteljica kandidatica u Argentini. Što poručujete djevojkama koje su tek na početku toga puta?

Kako bi iskusile posvećeni život, nastojim mladim djevojkama usaditi želju da budu vjerne Gospodinu Isusu, na zajedničku molitvu te napose želja za osobnim susretom s Gospodinom koji nas svakodnevno jača, koji nam daje snagu da ispunimo naše poslanje. Potičem na sakramentalni život – ispovijed i euharistija moraju biti temelji posvećenog života.