Vlč. Mario rođen je 18. kolovoza 1986. godine u Varaždinu, a cijelo je djetinjstvo proveo u Gornjem Knegincu. Sa svojom je obitelji redovito odlazio na misna slavlja u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene gdje je primio sakramente kršćanske inicijacije. „Aktivno sam se uključio u slavlje svete mise kao ministrant u trećem razredu osnovne škole. Sve češći odlasci na misu, ministriranje, aktivno sudjelovanje u životu župe te česti razgovori s tadašnjim župnikom vlč. Zvonimirom Rabuzinom rezultirali su mojim promišljanjima o svećeništvu”.

Izricanje „da” Bogu bilo je uz sprovodnu misu župnika Rabuzina. „Moj dotadašnji župnik Rabuzin iznenada je preminuo u Crikvenici 2. rujna 2000. godine hodočasteći sa župljanima Majci Božjoj Trsatskoj. Njegov sprovod predvodio je 4. rujna tada varaždinski biskup mons. Marko Culej u nazočnosti više tisuća vjernika te oko 130 svećenika. Toga je dana mons. Culej u homiliji izrekao otprilike rečenicu: “Već sam puno župnika poslao na službu u vašu župu, a već dugo ova župa nije dala svećenika…“ Tada sam odlučio odgovoriti na Božji poziv, zahvaljujući pokojnom župniku Rabuzinu te biskupu Culeju, koji mi je riječima u svojoj homiliji dao poticaj na razmišljanje”.

Podrška obitelji i župnika vlč. Novaka

U svojoj odluci za svećeništvo vlč. Mario je imao podršku svoje obitelji. „Kada sam im rekao da želim biti svećenik obitelj je reagirala emotivno. Bila je tu poneka suza, ali su mi u svakom slučaju dali veliku podršku. Kada sam svoju odluku rekao prijateljima njima je to bilo smiješno, nisu me ozbiljno shvatili iako sam u tom trenutku kao četrnaestogodišnjak bio pun samopouzdanja, naravno uz Božju pomoć”. Od posebne važnosti bila je i podrška župnika. „Naš novi župnik, vlč. Krunoslav Novak također me podupirao u odluci da budem svećenik. Bodrio me je i molio kako bi se Božji poziv i dalje razvijao u meni. Vlč. Novak mi je napisao preporuku za Međubiskupijsko sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati”.

Dani na šalatskom brijegu i u bogosloviji

Odlazak iz obiteljskog doma i prvi dani u Sjemeništu na Šalati zahtijevali su prilagodbu. „Prvi dani u Sjemeništu bili su teški. Trebalo se priviknuti na novu sredinu i veliki grad. Bili su tu dečki iz raznih naših krajeva, a molitva, red, rad i disciplina u Sjemeništu usmjeravala me je prema cilju zbog kojeg sam i došao. Iskreno bila je i koja suza i puno učenja, ali i vremena za nogomet sa dečkima.” Molitva je za vlč. Maria bila od posebne važnosti u vremenima kriza. „Kao dječaku tada u sjemeništu, kroz cijelo vrijeme bogoslovije i studija, do samog zaređenja pa i dan danas uvijek čovjek ima napasti sa svih strana i kriza u svom životu. U takvim trenucima je najbitnija molitva, pa razgovor sa duhovnikom i kolegom svećenikom”.

Po završetku gimnazije uslijedila je godina kušnje i promišljanja. „Bila je to godina u kojoj sam se još više povezao s Bogom i Crkvom. Tu sam godinu dana sa svojim prijateljem, nažalost pokojnim Pavlom Čavlekom, redovito odlazio na katedralni zbor mladih varaždinske biskupije te zajednicu mladih koju je predvodio vlč. Damijan Koren. Štoviše, godina dana kušnje i neizvjesnosti još su me više osnažile u donošenju odluke. U mnogim sam situacijama, nanesenim svakidašnjim životom, uvidio i uvjerio se da život bez Isusa vodi u tamu, prazninu i zapravo u propast.

Vlč. Mario zatim dolazi u Zagreb, u rujnu 2006. godine, te upisuje Katolički bogoslovni fakultet. „Bio sam svjestan da mi je u ostvarenju želje potreban bogoslovni odgoj uz fakultet, stoga sam svjesno i marljivo prihvaćao i nastojao izvršavati obaveze i dužnosti koje su od mene tražiti bogoslovija i fakultet. Dani u bogosloviji imali su svoju posebnu čar. Uz studentske obveze išlo je i formiranje nas bogoslova u osobe od kojih se jednog dana nešto očekuje, želi čuti, a to ima svoju težinu i odgovornost”.

“Ovo sigurno znam: Bog je za mene!” (PS 56,10b)

Ubrzo su uslijedili đakonsko i svećeničko ređenje. „Za đakona sam zaređen 16. prosinca 2012. u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu, a potom sam poslan na župu sv. Petra u Ivanić Grad kao pomoć Sisačkoj biskupiji. Za svećenika sam zaređen 22. lipnja 2013. u varaždinskoj katedrali. Mislim da u tome trenutku ne razmišljaš previše što postaješ, ali kada to sve prođe i kada čovjek dobije nova zaduženja onda se drugačije sve to posloži u glavi. Posebno mi je ostao u pamćenju trenutak prostracije, kada sam trebao leći ispred oltara i biskupa, kada se pjevaju litanije,… u tome trenutku čovjeku sve prolazi kroz glavu – vrijeme djetinjstva, bogoslovije i studija, i tada sam mislio jesam li uopće dostojan postati Kristov svećenik. Bilo je tu puno emocija, čestitke biskupa, roditelja, rodbine, prijatelja, svečani ručak, euforija u tim prvim danima od ređenja do prve službe, a kada se to sve slegne dolazi realnost svećeničkog života”.

Za odabir mladomisničkog gesla vlč. Mario nije imao problema. „Moje mladomisničko geslo glasilo je: „Ovo sigurno znam: Bog je za mene!”. Ovaj redak iz Psalma 56 bio mi je kao da ga je psalmist za mene pisao, jer u svakom trenutku kada čovjek padne i kada nije onakav kakav bi trebao biti, znam da je Bog uz mene. Proslava mlade mise bila je u velikoj radosti i veselju. U župi je to bila treća mlada misa unazad četiri godine. Svi su se uključili u organizaciju kako bi sve bilo kako treba. Treme je bilo, a kada je ne bi bilo čovjek bi se trebao zapitati. No, vidjevši podršku, koju dobivam od najbližih, dobio sam vjetar u leđa i svi strahovi bili su izbrisani”.

Pastoralni rad

Vlč. Mario bio je kapelan na četiri župe: Sv. Vid – Pitomača, Sv. Vid – Vidovec, Sv. Juraj – Đurđevac i Uznesenja BDM – Stenjevec. Na svakoj od tih župa gdje je bio stekao je neko novo iskustvo prije svega kao čovjek, a onda i svećenik. Kao župnik, stigao je u župu Rođenja Blažene Djevice Marije u Drnju kod Koprivnice 23. kolovoza 2018. godine.

„Stigao sam po treći put u Podravinu. Rekao bih da mora da to nije slučajno, malo podravsko mjesto, veseli i nasmijani ljudi koji su spremni na suradnju. Uz duhovnu prisutna je i materijalna izgradnja – sanirali smo kapilarnu vlagu u crkvi, obnovili smo klupe, napravili smo parking uz župni dvor, a tu su i ostale sitnice. Sama župa broji oko 1500 vjernika – 465 obitelji. Uz redovite mise dolazi i vjeronauk za prvopričesnike, krizmanike, probe zbora, ispovijed bolesnika, druženje s mladima.”

U životu vlč. Maria uvijek je bio prisutan sport, pa tako i danas kada je dio Petgrad ekipe. „Za vrijeme obnove crkve, rješavanja kapilarne vlage, upoznao sam inženjera gospodina Vedrana kojemu je susjedni župnik rekao da volim nogomet. Tako me je pozvao u svoju ekipu Pedgrad, koja svaku zimu sudjeluje na nogometnom turniru u Koprivnici. Družim se i igram i za veterane u Drnju. Nije da sam neki igrač i da zbog mene ekipa ovisi, ali mogu reći da dečki u žaru igre u mojoj prisutnosti izbjegavaju psovke. Naravno i poslije utakmice uvijek popričamo i gradimo zajedništvo.”

U slobodno vrijeme vlč. Mario rado zasvira gitaru, a slušateljima HKR-a je poručio da stavljaju Boga uvijek na prvo mjesto. „Ne znate što će bit sutra, tako da pustite svoje brige, probleme, tugu i bol sve u Božje ruke”, rekao je vlč. Mario kojem je svetica i zaštitnica u svećeničkom životu sv. Majka Terezija.