Petkom je emisija “Novi valovi dobrote” posvećena aktivnim umirovljenicima. Urednik Božidar Petrač ugostio je dr. sc. Križu Katinića, neuropsihijatra, psihoterapueta, a povodom njegove netom objavljene knjige “Sve su minute bitne. Antropološko-psihoterapijski pristup smrti”. Knjigu je uredila Jadranka Pintarić. Govoreći o naslovu knjige dr. sc. Katinić je istaknuo da su naslov tražili zajedničkim snagama, urednica, izdavač i on kao autor. A naslov pokazuje koliko je život zapravo bitan, koliko su minute važne, a odnos života i smrti konstantan.

Božidar Petrač i dr. sc. Križo Katinić

“Na više načina su različiti mislitelji govorili, neke sam i citirao u knjizi, da tek kad se čovjek suoči s konačnošću života, tek onda može na pravi način pojmiti život. Naslov implicira neraskidivu vezu našeg života i smrti kao pojma. Mediji, ali i čitava suvremena kultura i civilizacija to pitanje smrti gura u stranu, dokle god može, kao da je smrt nešto što se može izbjeći, zaboraviti, potisnuti, previdjeti…” naglasio je sugovornik HKR-ove emisije.

U takvom jednom okruženju, šarenom i prepunom lijepih slika, primjera mladih i uspješnih ljudi, smrt se nikako ne uklapa

Kaže da smo civilizacija obećanja, a suvremeni čovjek stalno je usmjeren na ono što će biti: “Nikako se ne mirimo s onim što je sada, što je bilo i što bi trebalo biti. Stalno smo u nekom raskoraku, to je svojevrsni nedovršeni život – Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije, piše o smrti nakon nedovršenog života. Stalno smo u situaciji da nešto čekamo, a smrt može doći iznenada i prekinuti sve naše nedovršene planove. To je razlog zašto suvremeni čovjek pitanje smrti, i onda kad je ono skroz prirodno, pomiče izvan svog intelektualnog, duhovnog i emocionalnog vidokruga. I nastoji živjeti bez smrti kao pojma”, rekao je Katinić.

Cjelokupni razvoj suvremene civilizacije ide u tom smjeru da je okružen s mnogim surogatnim sadržajima, kao jedna imitacija, simulacija stvarnosti, ističe dr. sc. Katinić. “U takvom jednom okruženju, šarenom i prepunom lijepih slika, primjera mladih i uspješnih ljudi, smrt se nikako ne uklapa.”

Postoji i svojevrsna pojava estradizacije smrti, neki se ljudi pamte više po načinu kako su umrli nego kako su živjeli, istaknuo je Katinić.

Nije zapravo ni jednostavno uputiti poruku koja povezuje život i smrt i koja bi nas mogla ohrabriti, rekao je HKR-ov sugovornik: “No, svaka misao na ono što je teško, prolazno i konačno vraća nas u sadašnji trenutak, vraća nas na to koliko cijenimo svoj život, koliko smo uronjeni na način na koji gradimo svoj život, odnose s drugim ljudima, konačno i kakav je odnos prema našem zdravlju. Kad se čovjek razboli od teške bolesti licemjerno je govoriti o prevenciji, prevenciju radimo dok smo u punoj snazi, dok osjećamo život, dok smo svjesni koliko nam je život puno dao. Treba puno više misliti na bogatstvo života, usmjeriti misli na ono što nam je život dao, a ne oduzeo. Sjetimo se samo kako je još prije 50 godina smrt bila nešto normalno, dio života, dio obitelji. Nisu se sklanjali umrli. I iza teškog života obično je dolazila blaga smrt”, naglasio je Katinić i dodao da o odnosu prema smrti možemo puno naučiti gledajući primjere naših starih i načina na koji su oni suživjeli s pojmom smrti.