„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Danas želim s vama podijeliti jednu situaciju iz tramvaja, i nije to ništa novo nažalost.
Zaboravljamo da svaki čovjek ima dostojanstvo koje treba poštivati – bez obzira na vanjske okolnosti.
Vozila sam se u tramvaju i stajala pored beskućnika. Više nas ušlo je na toj stanici, a čovjek je već bio u tramvaju.
Jedna gospođa koja je stajala pored mene počela je nervozno uzdisati i majicu navlačiti preko nosa. Baš se unervozila. Kada sam je pogledala, pogledom je pokazivala prema beskućniku i kako se osjeti miris.
Čovjek je mirno stajao. Ne znam je li išta primijetio.
Međutim, on iz svoje kože ne može.
Ova gospođa imala je izbor – izaći iz tramvaja, pomaknuti se dalje, strpljivo stajati i prihvatiti situaciju – miris čovjeka takav kakav već jest.
Odabrala je navlačiti majicu preko nosa, nervozno uzdisati i davati do znanja da joj smeta.
I drugi pored nje postajali su nervozni.
Čovjek je ubrzo izašao iz tramvaja. Ne znam je li trebao tu izaći ili je izašao kako bi gospođa prestala navlačiti majicu preko nosa i biti nervozna.
Umirila se kad je izašao.
Međutim, nije to bio miris čovjeka već miris odbačenosti; miris siromaštva; miris ulice; ljudskog jada; miris problema odnosno – smrad našeg društva.
To je i miris gospođe, ali ona to ne razumije.
To je miris stvarnosti i istine, ali mnogi to ignoriraju.
To je život bez filtera.
Zato što siromaštvo ima miris.
Odbačenost ima miris.
Beskućništvo ima miris.
Ljudska tuga ima miris.
To je naš smrad!
Tako nam miriše društvo.
I tužno je kad čovjek ne prepozna čovjeka.
Tužno je kad misliš da si bolji od drugog čovjeka.
Smatram da se naša vjera pokazuje kroz odnos prema čovjeku.
Svakom čovjeku.
Daleko sam od Boga ako u drugome ne vidim ništa vrijedno.
Danas se obilježava Svjetski dan siromaha i taj dan ustanovio je blagopokojni papa Franjo sa željom da to svake godine bude prilika i poticaj za vraćanje pogaženog dostojanstva svima koji su zbog siromaštva marginalizirani i odbačeni.
Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo jer je dijete Božje i ako to zanemarujemo radi nečijeg mirisa, izgleda ili okolnosti u kojima se nalazi – pa okrećemo glavu i prema čovjeku se odnosimo s gađenjem, smatram da ne vrijeđamo samo tog čovjeka nego i Boga u njemu.
Mislim da je ovo važno pitanje svakome od nas, ali i izazov kroz koji imamo priliku mijenajti se i rasti u vjeri i ljubavi prema drugome.