Vlč. Šimek rođen je 1978. u Varaždinu, ali je rodom iz Međimurja. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati te započeo studij na KBF-u u Zagrebu, a nastavio ga u Innsbrucku gdje je magistrirao iz područja dogmatske teologije.

Poslije svećeničkog ređenja bio je odgojitelj bogoslova. Potom je započeo studij odgojne i razvojne psihologije u Rimu na Papinskom salezijanskom sveučilištu. Nakon bakalaureata nastavio je studij licencijata iz kliničke psihologije i psihologije zajednice. Nakon povratka u Hrvatsku školovao se za obiteljskog terapeuta u Školi kibernetike i sistemske terapije. Danas radi kao asistent na KBF-u u Zagrebu gdje predaje predmete iz područja psihologije.

Piše doktorat na temu bračnih i partnerskih odnosa te se bavi savjetovanjem i psihoterapijom, donosi Nedjelja.ba.

Poštovani, Svjetska zdravstvena organizacija nadnevak 10. listopada proglasila je Svjetskim danom mentalnog zdravlja. Koja je svrha ovoga dana i što nam se njime poručuje?

Svrha ovog dana je usmjeriti pozornost javnosti, ali i stručnjaka na važnost mentalnog zdravlja u životu pojedinca i zajednice. S jedne strane, riječ je o senzibilizaciji javnosti za probleme vezane uz mentalno zdravlje, poput zaštite mentalnog zdravlja, prevencije razvoja mentalnih poremećaja, problema predrasuda prema ljudima koji imaju poteškoće s mentalnim zdravljem, itd. S druge strane, glavna poruka ovog Dana je zapravo da je mentalno zdravlje jednako bitno kao i tjelesno, a ja bih dodao jednako kao i duhovno. Sve te tri dimenzije, tjelesna, psihička i duhovna, međusobno su povezane i u vrlo složenim uzajamnim i cirkularnim odnosima te doprinose zdravlju ili bolesti osobe.

Prema definiciji, što je to mentalno zdravlje, a što mentalna bolest?

Ovo pitanje je složeno jer ne postoji jasna definicija ili kriterij koji bi nam točno odredio kada je osoba mentalno zdrava ili mentalno bolesna. Načelno možemo reći kada osoba nema značajnih smetnji u svojem mišljenju, regulaciji ponašanja i emocija, radnom i socijalnom funkcioniranju, da je mentalno zdrava, a kada postoje značajne smetnje u tim područjima, možemo pretpostavljati da je prisutan neki mentalni poremećaj.

Općenito možemo reći da je neka osoba mentalno zdrava kada je normalna. No, što to znači, što je to normalnost, znači li to da se osoba ponaša prema nekim dogovorenim ili očekivanim normama, a ako se ne ponaša u skladu s tim normama, onda je nenormalna, tj. psihički poremećena?

Mi zapravo ne možemo jasno definirati što je to normalno, a što nije. Npr. je li neka osoba koja kaže da ima viđenja anđela, demona ili slično psihički poremećena ili nije, može se ustanoviti jedino promatrajući cjelokupno funkcioniranje te osobe i njezin život.

Smatram kako bi bilo bolje govoriti da neka osoba ima psihičke probleme koji su blagi, umjereni ili teški, ili ih nema jer mentalna bolest u pravom smislu je jedino shizofrenija koja značajno oštećuje funkcioniranje osobe u svim područjima. Ipak, postoje kriteriji kojima možemo definirati neke osobine koje normalna osoba posjeduje u većem stupnju od neke osobe koja ima psihičke probleme.

Prvo, mentalno zdrava osoba ima prikladnu percepciju stvarnosti – realno procjenjuje sebe, svoje sposobnosti i ne percipira pogrešno ono što drugi govore i čine.

Drugo, mentalno zdrava osoba je uvjerena da je u stanju kontrolirati svoje ponašanje, npr. ako u srdžbi i osjeti poriv da bi nekoga udarila, može kontrolirati taj poriv i inhibirati svoje ponašanje.

Treće, mentalno zdrava osoba ima zdravo samopoštovanje, cijeni i prihvaća sebe sa svojim pozitivnim i negativnim stranama i nije sklona umanjivati, niti preuveličavati svoju vrijednost, spontana je u odnosima s drugima i osjeća se prihvaćeno.

Četvrto, mentalno zdrava osoba sposobna je stvarati bliske i podržavajuće odnose s drugim ljudima u kojima uzajamno prima i daje naklonost te zadovoljava svoje potrebe i potrebe drugih.

Peto, mentalno zdrava osoba je produktivna, može usmjeriti svoje misli i svoje aktivnosti kako bi postigla određeni cilj, npr. završiti školu ili odraditi svoj zadatak na poslu.

Ljudi koji su imali iskustvo mentalne bolesti kažu da je stigma bila veći uzrok ograničenja u njihovu životu, nego sama bolest. Možete li nam reći zašto je to tako?

Mentalna bolest nosi više stigme zbog toga što su njezini uzroci često nepoznati. Ljudi ne razumiju mentalne poremećaje te zbog toga osjećaju strah od tih osoba misleći da su lude, nenormalne, opasne, a to onda dovodi do predrasuda. Zbog toga osobe koje imaju neki mentalni poremećaj, to često skrivaju, boje se o tome govoriti jer smatraju da će ih drugi osuditi ili odbaciti, a takvo ponašanje još više pojačava tu stigmu.

Problem je u tome što se smatra normalnim da imamo problema s tjelesnim zdravljem kao što su prehlade, respiratorne bolesti, kardiovaskularne bolesti, gastrointestinalne bolesti itd., i da tada idemo kod liječnika. Dok mentalne poremećaje doživljavamo kao nešto nenormalno, a time i osobe koje imaju psihičke poremećaje kao nenormalne.

Koliku važnost za psihološko zdravlje pojedinca imaju molitva, odlazak u crkvu i općenito duhovna dimenzija ljudskoga bivstvovanja?

Iz kršćanske perspektive čovjek u svojoj borbi i u svojim naporima da živi krjeposno i čini dobro, nije prepušten sam sebi i oslonjen samo na svoje snage (horizontalna dimenzija). Božja milost i Božja snaga koju dobiva preko Božje riječi, molitve i sakramenata čine ga sposobnim i osnažuju ga da ustraje u vjeri, nadi i ljubavi (vertikalna dimenzija).

Vjera je za mnoge ljude koji se liječe važan izvor ljubavi, podrške i pripadnosti kada osjećaju da su ih drugi napustili. Osobe koje su uključene u vjerski život svoje zajednice imaju veću socijalnu mrežu, češće su u interakciji s drugim članovima, primaju različite vrste podrške i doživljavaju tu podršku više zadovoljavajuću i pouzdanu za razliku od onih koji ne pohađaju liturgijska slavlja redovito.

Religiozna socijalna podrška pojačana je zajedničkim vrijednostima, zajedničkim smislom i pripadnošću na načine koji se ne mogu usporediti sa sekularnim skupinama. Vjera nudi snažni socijalni identitet koji nadilazi socijalnu podršku. Iako mnoge skupine nude socijalni identitet, smatra se da religija nudi „sveti pogled na svijet“ i „vječno“ članstvo u zajednici koje ne mogu ponuditi druge socijalne skupine.

Religija daje propise, smjernice, zapovijedi i ograničenja za mnoga područja života. Većina tih smjernica vodi prema zdravijem načinu života i izbjegavanju problematičnih ponašanja. Ograničavanje u konzumaciji jela i pića i zabrana uporabe droga jedan je od primjera. Zabrana samoubojstva može štititi religiozne ljude da počine samoubojstvo. Religija i duhovnost potiču ljude na opraštanje i dobronamjerna ponašanja prema drugima nakon što su ih osobe povrijedile. Opraštanje je povezano s boljim psihičkim zdravljem što su pokazale mnoge studije. Religiozne i duhovne osobe češće doživljavaju subjektivne osjećaje blizine s Bogom, pozitivno gledaju na Boga i na njegovu ulogu u njihovu životu. Takva subjektivna duhovna iskustva djeluju povoljno na mentalno zdravlje.

Osoba koja ima psihičke probleme, pogotovo ako je proživjela neki traumatski događaj, može izgubiti povjerenje u ljude i svijet. Taj gubitak povjerenja može poljuljati i povjerenje u Boga da je dobar, da se brine za osobu, da ju čuva i štiti. Osoba koja ima psihičke probleme, teže može doći do jedne zdrave i uravnotežene duhovnosti jer često pokušava duhovnošću nadoknaditi psihičke deficite, npr. osjećaj manje vrijednosti, teško djetinjstvo, rastavu roditelja, svoje strahove itd. Psihički problemi mogu ometati duhovni život osobe, no osoba koja ima psihičkih problema, može biti duhovno zdrava, kao i obrnuto.

Nekada su i sami vjernici neodlučni kada bi trebali posjetiti npr. psihologa ili psihijatra, a kada pomoć tražiti u Crkvi, to jest kod župnika?

Često se susrećem s tim problemom. Vjernici smatraju kako psiholozi ili psihijatri neće moći razumjeti njihove probleme i da će ih odmah etiketirati kao poremećene, pogotovo ako je riječ o nekim specifičnim vjerskim doživljajima ili mješavini psihičkog i vjerskog. Nije tajna da se većina psihologa deklarira kao ateisti. Svaki psiholog ili psihijatar koji profesionalno i etički radi svoj posao, mora uvažiti sustav vrijednosti osobe koja mu dolazi i pokušati ju shvatiti. Štoviše, duhovna dimenzija osobe može biti ponekad velika pomoć u prevenciji i rješavanju pojedinih problema. Istina je da ponekad fanatična vjerska uvjerenja koja isključuju druge ili ih etiketiraju isključivo kao zle i loše, mogu negativno utjecati na psihičko zdravlje osobe i na njezine odnose s drugim ljudima.

Župnik nije stručnjak za mentalno zdravlje, premda osobno smatram da bi svi svećenici, pogotovo župnici, trebali proći neke osnove savjetovanja kako bi znali ispravno postupiti i uputiti osobu dalje ako je to potrebno. Osobi koja ima psihičke probleme ne može biti ponuđeno kao jedino rješenje da se još više moli – to u pravilu ne funkcionira. Smatram da se ove dvije dimenzije – duhovna i psihička – ne isključuju te svećenik može uvijek biti potpora i podrška osobi koja pati na način da ju sasluša, da se s njom pomoli i možda joj nešto savjetuje. Svećenik isto tako treba biti svjestan gdje su njegove granice i da osobi koja ima psihički poremećaj neće biti dovoljna samo duhovna pomoć te bi ju trebao uputiti stručnjacima za mentalno zdravlje, psihologu ili psihijatru. Stoga bi trebao njegovati dobar kontakt s takvim osobama u koje ima povjerenja, kako bi im mogao uputiti svojeg vjernika koji treba i psihološku pomoć.

Osobno imam dobre kontakte s nekim psihijatrima i ne ustručavam se poslati osobu njima kada vidim da im je potrebna i takva vrsta pomoći i farmakoterapija.

Imaju li samo naši branitelji PTSP ili je moguće da od tog poremećaja svatko oboli?

U javnosti saznajemo samo za primjere branitelja koji u ekstremnim slučajevima dignu ruku na sebe i izvrše suicid. Svaka osoba koja je izložena posredno ili neposredno traumatskim događajima, može dobiti PTSP. Dakle, osoba može izravno doživjeti traumatski događaj, može svjedočiti traumatskim događajima koji su se dogodili drugima, može saznati da su se ti događaji dogodili članu obitelji ili nekom bliskom prijatelju… sve su to načini koji mogu dovesti do razvoja PTSP-ja.

Smatram kako i mnogi civili, uključujući i one koji su tada bili djeca, još uvijek imaju neke simptome PTSP-ja, ali vjerojatno ne u tolikoj mjeri kao oni koji su stalno bili uključeni u ratna zbivanja. Bilo bi zanimljivo vidjeti imaju li ratna zbivanja na one koji su bili izravno pogođeni njima negativan utjecaj na njihov život i danas i na koja područja njihova života, za razliku od onih koji nisu bili izravno pogođeni ratnim zbivanjima.

Koje su najbitnije stvari glede zaštite i očuvanja mentalnoga zdravlja djece i mladih?

Najčešće se razdoblje adolescencije smatra buntovničkim dobom kada su sukobi između roditelja i adolescenata učestaliji i razdoblje koje donosi sa sobom velike tjelesne, kognitivne i emotivne promjene. Adolescencija sama po sebi nije samo biološki determinirano razdoblje bure i stresa, to je previše jednostrano gledište. Adolescencija je proizvod bioloških i socijalnih činitelja koji zajedno utječu na tjelesne, kognitivne i emotivne procese u pubertetu. U razvojnoj psihologiji poznata je Eriksonova teorija psihosocijalnog razvoja koja za svaki stadij donosi određeni zadatak koji osoba treba riješiti, i mogući negativni ishod ako taj zadatak nije riješen. U stadiju adolescencije najvažniji zadatak je konsolidacija identiteta, postizanje identiteta, a negativni ishod je zbunjenost ili difuzija identiteta. Što znači da adolescent mora odgovoriti na pitanja – tko sam ja, koje su moje vrijednosti i životni planovi, što želim postići u svom životu? Jasna vizija vrijednosti i životnog cilja daje smisao životu i usmjerava ga te osoba aktivno i planski koristi svoje sposobnosti i energije prema jasno određenom cilju, npr. završetku nekog fakulteta ili škole. Osoba koja nema jasan identitet je zbunjena i ne zna kamo bi usmjerila svoj život. Roditelji i odrasli u tom razdoblju su svjetionici koji usmjeravaju djecu kojim putem bi trebali krenuti, a da se ne izgube. Slikovito to možemo usporediti metaforom čamca: adolescent se nalazi sam u čamcu i mora veslati, a roditelj je svjetionik koji mu omogućava da se ne sudari i ne nasuče na kopno. Stavovi koji mogu pomoći adolescentima u odrastanju su uvažavanje, autentičnost, suradnja i pomoć od odraslih, ali ne i nametanje. Stabilna obitelj u kojoj supružnici imaju dobar i podupirući odnos, najbolja je zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih.

Najveći rizik za pozitivan razvoj djece i mladih predstavlja zlostavljanje, bilo tjelesno, emocionalno ili seksualno, ono se događa najčešće u nestabilnim i nesređenim obiteljima.

Koliko tehnologija utječe na mentalno zdravlje?

Tehnologija utječe dosta na naše mentalno zdravlje na različite načine. Npr. mlađe generacije puno više vremena provode na mobilnim telefonima i za računalom što umanjuje njihove socijalne vještine poput pregovaranja, vođenja razgovora, raspravljanja te ih čini više socijalno anksioznima i nesigurnima. Uporaba digitalnih tehnologija dovodi do manje kretanja što rezultira smanjenjem motoričkih sposobnosti i vještina kod djece i mladih i prekomjernom tjelesnom masom. Uporaba tehnologija smanjuje sposobnost pismenog i usmenog izražavanja te općenito smanjuje sposobnost razmišljanja i rješavanja problema. Osim toga, digitalne tehnologije nas čine glupljima i smanjuju našu sposobnost za pamćenje i učenje. Evo jedan jednostavan primjer – koliko telefonskih brojeva ste upamtili ili koliko adresa osoba koje poznajete?

Mozak je poput mišića, učenjem se povećava kognitivna sposobnost i povećava se volumen hipokampusa. Ne koristi li se mozak, on, ne samo da se ne razvija, već zakržlja. Digitalne tehnologije utječu loše na naše kognitivne sposobnosti jer odvraćaju pozornost i vode do površna mišljenja. U procesu učenja ključnu ulogu igra dubina obrade informacije što se informacija dublje obrađuje, bit će bolje pohranjena u pamćenju. Obrađivati neki sadržaj znači i upamtiti ga, na kraju je to jedan proces. Što se neki sadržaj mentalno duže i više obrađuje, bolje će se naučiti. Kada učimo neki sadržaj, aktiviramo neurone koji šalju svoje impulse, mijenjaju se sinapse, stvaraju se nove veze i tako učimo. Digitalni mediji nas navode da prelijećemo – skeniramo sadržaj ili surfamo. Same riječi „prelijetati“ i „surfati“ sugeriraju da se radi o površnoj obradi. Napraviti s nekom riječju copy – paste nešto je najpovršnije što se može učiniti. Pročitati riječ, prepisati ju i zatim razmišljati o njoj dubinski je način obrade koji digitalni mediji remete ili onemogućuju. Svugdje gdje su uvedene inicijative da svaki učenik dobije laptop nisu urodile željenim plodom. Učenici s laptopom u komparativnim provjerama znanja nisu postizali bolje rezultate od učenika bez laptopa, a i manje su rado pisali domaće zadaće. Stručan, kompetentan i motiviran profesor s kredom i pločom bolji je učitelj od laptopa.

Ne postoji dokaz da se pomoću digitalnih medija u školi uči bolje. Postoji dosta studija koje pokazuju negativan utjecaj informatičke tehnologije na obrazovanje. Korištenje digitalnih medija u učenju najčešće sprječava učenje i pogoršava postojeće učenje. Pitanje je – zašto se promiče toliko digitalizacija u školama i svugdje, zbog dobra djece ili zarade IT kompanija? S jedne strane istina je da nam IT olakšava život, s druge strane nitko ne razmišlja o mogućim negativnim posljedicama pretjerane uporabe digitalnih tehnologija kod djece i odraslih.

Što mediji, posebice katolički, mogu uraditi kako bi sudjelovali u izgradnji boljeg i zdravijeg medijskog prostora?

Mediji i novinari često temi duševnog zdravlja pristupaju samo senzacionalistički kada se dogodi nešto loše, poput ovog nedavnog ubojstva u Hrvatskoj kada je otac ubio svoje troje djece. Novinari i mediji bi mogli doprinijeti skidanju stigme mentalnog zdravlja u smislu senzibilizacije javnosti da kao što osobe imaju različite bolesti, visok tlak, šećer, masnoću, rak i slično, tako mogu imati i psihičke poteškoće. O osobama koje imaju psihičke probleme ili poremećaje treba pisati i govoriti s velikim poštovanjem i empatizirati s njihovom patnjom i problemima s kojima se svakodnevno susreću. Valjalo bi pisati i osobama koje imaju psihičke poremećaje, a ipak uspijevaju voditi zadovoljavajući život i uspješne su u onomu što rade. Nažalost, osobama koje imaju psihičke probleme često je vrlo neugodno i teško priznati da ih imaju jer se boje da će ih drugi odbaciti ili osuditi što još samo dodatno povećava njihovu patnju.

Kakva je budućnost mentalnih bolesti? Čini se da kako civilizacija napreduje i produljuje se životni vijek, mentalne bolesti preuzimaju primat?

Nažalost, budućnost mentalnih bolesti čini mi se vrlo „svijetla“. Zbog složenosti života i sve većih zahtjeva koji se stavljaju pred pojedinca, nije čudno da su mentalni poremećaji sve učestaliji, pogotovo anksiozni i depresivni poremećaji. Kada bismo usporedili koje je sve vještine i sposobnosti morao imati pojedinac prije 50 godina i koje sve kompetencije i znanja mora imati danas, vidjeli bismo veliku razliku. Veći zahtjevi znače i veći stres, a veći stres dovodi do više negativnih, fizičkih i psihičkih posljedica poput kardiovaskularnih bolesti, anksioznosti, depresije i ljutnje. Zdrave zdravstvene navike i ponašanja poput sporta, kretanja, prestanka pušenja, umjerena pijenja alkohola, socijalne podrške i druženja, razgovora o problemima i odmora, mogu značajno smanjiti vjerojatnost nastanka psihičkih poremećaja.