Kako je situacija s koronavirusom utjecala na rad škole u kojoj predajete?

Cijela ova situacija s koronavirusom donijela je mnogo promjena u radu školskog sustava pa tako i naše škole. Iskreno mogu reći da sam se radovala što ću nakon 5 i pol mjeseci napokon vidjeti svoje učenike i što ću s njima moći raditi uživo te sam se lako prilagodila svim epidemiološkim uvjetima.

Mislite li da je online podučavanje jednako uspješno kao i predavanja koja se provode uživo u razrednoj nastavi?

Online nastava zahtijevala je da se učitelji i djeca prilagode potpuno novom načinu rada. Meni se činilo kao da radim neki drugi posao. Bio mi je znatno iscrpljujuć te vjerujem da je tako bilo i za djecu. Moram priznati da je nekim učenicima online tip nastave odgovarao – i to se odnosi više na one učenike koji su introvertiraniji, kojima više odgovara samostalni rad. Međutim, nedostajali su oni trenuci malih razgovora na početku ili kraju sata, tijekom odmora kada imamo priliku uistinu ih susresti. Jako mi je nedostajala komunikacija s učenicima. Živu  učiteljevu riječ i razrednu dinamiku ništa ne može zamijeniti.

Nije dovoljno mladima reći da ih volimo, nego im to trebamo pokazati

Jeste li primijetili kakvu promjenu kod djece? Vesele li se školi i ponovnom susretu sa svojim vršnjacima ili je kod njih prisutan strah i oprez?

Primijetila sam također da je to isto nedostajalo i mojim učenicima – čini mi se da ih je ova razdvojenost zbližila, manje je grupica u razredu, a oni se više druže i razgovaraju – što je pomalo i paradoksalno. Nije im teško nositi maske i držati distancu, iako ih na to, naravno, trebamo podsjećati.

Danijela Ljubas / Foto: Privatni album

Među njima ne primjećujem strah i paniku, vjerojatno jer im, kako kod kuće roditelji, tako i u školi učitelji to ne prenose. Dapače, kao da je u školi manje stresno. Naglasak je na važnijim stvarima – da smo mirni i strpljivi te da to i pokažemo svojim učenicima. U mislima mi u zadnje vrijeme često odzvanja misao Ivana Bosca, velikog odgajatelja i sveca: nije dovoljno mladima reći da ih volimo, nego im to trebamo pokazati.

Što Vas motivira  u radu s djecom?

U radu s djecom motivira me stalno pronalaženje smisla, stalna potraga – što je nekako i ključ mog duhovnog života. Volim svoj posao upravo zato što mi daje mogućnost svakodnevne potrage za nečim novim što me veseli, za Onim koji nikada nije isti. Naravno, dođu teški trenuci koji nekada traju i dulje nego što očekujem, ali iz teških trenutaka uvijek najviše naučim. Normalno je da čovjek u svom pozivu doživljava uspone i padove, no važno je da usmjerava svoj pogled na dobro, pozitivno jer uvijek ima stvari koje mogu biti bolje ili koje ne mogu promijeniti i trebam ih prihvatiti.

Učitelj koji misli pozitivno te se trudi nositi u sebi mir i radost, može to lako prenijeti i na svoje učenike, a tada se događaju čuda i promjene

Osjećate li Božju blizinu u svojem radu i pozivu?

Božju blizinu, snagu, milost, poticaj za naprijed osjećam u bezbroj sitnih trenutaka u radu s djecom, razgvorima s kolegama koji su nekada tek usputni razgovori u školskom dvorištu ili hodniku, no koji su dovoljni da me Bog podsjeti da je tu za mene i da djeluje kroz sve što me okružuje.

Sjećate li se nekog svojeg profesora, učiteljice ili osobe koja Vas se posebno dojmila u Vašem obrazovanju?

Sjećam se svoje razrednice iz osnovne škole zbog koje sam i zavoljela hrvatski jezik i koja mi je uspjela prenijeti ljubav prema jeziku. Bila mi je uzor jer je bila profesionalna, strpljiva i dosljedna u svome radu.

Što biste poručili kolegama učiteljima, nastavnicima, kao poticaj u ovim izazovnim vremenima odgoja i obrazovanja?

Mislim da je ovo razdoblje jedino izazovno razdoblje u kojem imamo priliku reprogramirati svoje postavke, pogled, fokus, vratiti se na ono bitno. Jedan učitelj koji misli pozitivno te se trudi nositi u sebi mir i radost, može to lako prenijeti i na svoje učenike, a tada se događaju čuda i promjene.