Ulomak iz knjige donosi Kršćanska sadašnjost u čijem je izdanju knjiga “Kad hrabrost prevlada (Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.)”.

Stepinčevi kontakti sa židovskom zajednicom

“Tijekom svih godina rata Stepinac je održavao bliske veze sa Židovskom općinom u Zagrebu i s pojedincima iz drugih židovskih općina. Njegova dostupnost te činjenica da su mu se ljudi obraćali, pokazuju njegovu spremnost da radi u njihovu korist. Pisma glavnog rabina Hrvatske, dr. Miroslava Šaloma Freibergera, svjedoče o njihovom bliskom odnosu kao duhovnih vođa koji su zajedno nosili teret brige za tijela i duše svojih vjernika.

U većini Freibergovih pisama nalaze se molbe da se djeluje protiv krize na pomolu. Dana 15. prosinca 1942. rabin Freiberger je preko apostolskog vizitatora u Hrvatskoj, opata Giuseppea Ramira Marconea, zamolio Svetu Stolicu za pomoć pri prebacivanju 50 do 60 djece siročadi iz Zagreba u Firencu, Livorno ili Padovu, pri čemu bi troškove podmirila zagrebačka Židovska općina.

U drugom je pak pismu rabin molio nadbiskupa da zamoli za evakuaciju u Italiju 200 židovskih dječaka u dobi od sedam do sedamnaest godina koji su ostali bez roditelja. Stepinac je 9. siječnja 1942. zamolio kardinala Maglionea da intervenira pri prebacivanju 200 dječaka Židovskoj općini u Firenci – ili bilo kojoj drugoj općini izvan NDH koja bi se brinula za njihov odgoj i obrazovanje. Židovske su se vlasti također obraćale nadbiskupu da intervenira pri ministru unutarnjih poslova Artukoviću. Jednom takvom prigodom Stepinac je uputio molbu u ime židovske siročadi:

Na molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu od 13. travnja 1942., koju sam lično odnio gospodinu Ministru unutarnjih poslova, odobrio je gospodin Ministar svojim rješenjem broj 2550-I-A-1942. od 15. travnja 1942. preseljenje 50 židovske djece u Tursku. Na osnovu ovoga odobrenja iselilo je 11 djece, dobivši putni list prema rješenju Glavnog Ravnateljstva za javni red i sigurnost broj 10888 od 28. siječnja 1943., u veljači o.g. u Tursku. Sad je zamolila Židovska bogoštovna općina u Zagrebu da se povrh neiskorišćenih 38 odobrenja izda daljnje za tridesetero djece sa pratnjom.

Stepinac je neumorno apelirao za spašavanje Židova

Dana 8. svibnja 1943. Stepinac je ponovno pisao Artukoviću na Freibergerovu molbu, ovaj put da bi zamolio pomoć pri puštanju iz pritvora i radne dozvole za zaposlenike Židovske općine:

Gospodine Ministre!

Slobodan sam dostaviti Vam u prilogu molbu židovske bogoštovne obćine u Zagrebu, kojom ista traži slobodu rada za dobro onih, koji su još ostali na slobodi. Sama narav stvari, kako se vidi iz priloga, pravednu molbu preporučuje.

Molim Vas, gospodine Ministre, da toj molbi izađete u susret, da osobama, koje su jedine preostale od obćine i upućene u njezino poslovanje, dadete dozvolu rada na naznačenim područjima djelovanja obćine, a u koliko je koja od navedenih osoba u zatvoru, da dadete nalog, da se pusti na slobodu.

Zahvaljujući Vam, gospodine Ministre, za sve, što ste učinili i što ćete učiniti, da spasite naravno-etički i kršćanski karakter našega naroda, izražavam Vam i ovom prilikom moje duboko poštovanje.

Vlasti SS-a 6. prosinca 1943. ušle su u dom za starije osobe Židove “Lavoslav Schwarz” u Zagrebu, te naredili stanarima da u roku od deset dana napuste zgradu. rečeno im je da će svatko tko ostane u domu biti deportiran u Auschwitz. Na molbu Židovske općine Zagreb Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz doma u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, blizu Zagreba.

Dana 16. listopada 1944. Stepinac je obaviješten da su jedan ustaški časnik i njegovi agenti ušli u prostorije Židovske općine i uhitili osam njezinih zaposlenika, uključujući dr. Roberta Glücksthala, službenog židovskog predstavnika Židovske općine u Zagrebu te njegova pomoćnika Ašera Kišickog. Iako su šestorica tih uhićenika ubijena u zatočenju, Glücksthal i Kišicky pušteni su na intervenciju Stepinca i predstavnikâ međunarodnoga Crvenog križa.

Zbog napora koje je poduzimao u njihovu korist, Stepinac je primio mnoga pisma u kojima mu je sa zahvalnošću odano priznanje za rad u korist Židova. U dosjeima poslijeratne Zemaljske komisije nalazi se još svjedočanstava o Stepinčevoj pomoći Židovima. Hinko Mann, bivši član uprave zagrebačke Židovske općine, koji je spomenut u 2. poglavlju, hvalio je Stepinca priznajući teškoće s kojima je bio suočen:

Nadbiskup je pozvan da se zauzme za Židove u mnogim prigodama; on je uvijek povoljno odgovorio ali, vrlo često, njegove su intervencije bile neuspješne zato što ga je režim smatrao »ljubiteljem Židova«. Očigledno, režim nije bio zainteresiran pomoći mu, napose kad se radilo o pomoći Židovima… Postojao je veliki sukob interesa između Stepinčeva stava prema Židovima i onog ustaša i Gestapoa.

Kad hrabrost prevlada / ks.hr

Prije suđenja Stepincu 1946. godine, 20 Židova koji su još uvijek živjeli u Jugoslaviji, a koji su svoje spašavanje i preživljavanje pripisivali nadbiskupu, obratili su se njegovu branitelju, Ivi Politeu, te ponudili da svjedoče u njegovu korist, unatoč opasnosti koja im je prijetila. Preživjeli Židovi koji su živjeli u Palestini isto su se tako dragovoljno javili da svjedoče. Politeo im je savjetovao da ne preuzimaju taj rizik, siguran da je Stepinčeva sudbina zapečaćena. Unatoč tomu, preživjeli i spasioci progovarili su jedan po jedan u njegovu korist, napose u svjedočanstvima predstavnicima Zaklade Stevena Spielberga »Shoah«. Tijekom mojih putovanja zemljama bivše Jugoslavije, Izraelom te Sjedinjenim Državama, ime koje se najčešće spominjalo u 72 svjedočanstva koja sam snimila bilo je ono nadbiskupa Stepinca. Među mnogim tim razgovorima ističu se tri: s dr. Stjepanom Steinerom, dr. Teodorom Grünerom te Olgom Rajšek-Neumann (…).

Naposljetku, na kraju 90-ih godina 20. stoljeća i na početku 21. stoljeća, 60 preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali su Ustanovi za sjećanje na holokaust Yad Vashem kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov. Njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove. Odluka Yad Vashema, naposljetku, manje je važna od činjenice da su ti i drugi preživjeli priznali kako je nadbiskup Stepinac odgovoran za njihovo spašavanje i preživljavanje. Unatoč priznanju onih koje je spasio, Stepinca je u poslijeratnoj Jugoslaviji zadesila okrutnija sudbina.“

Ulomak je iz knjige “Kad hrabrost prevlada (Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.)” autorice dr. sc. Esther Gitman.