Profesionalni parastolnotenisač, Pavao Jozić, u razgovoru s Hrvatskom katoličkom mrežom osvrnuo se na svoju dosadašnju karijeru, iskustvu kao sportaš s invaliditetom i koju je ulogu vjera imala na njegovom putu.
Srpanj je trebao označavati početak Olimpijskih igara u Tokiju, međutim uslijed velikih promjena u svijetu, “Tokio 2020” prve su odgođene Olimpijske igre. Te su vijesti imale raznolik odjek među publikom, napose među sportašima koji čitavu karijeru posvećuju tom događaju. Međutim za Pavla Jozića, profesionalnog parastolnotenisača, odgoda igara možda označava samo još jednu zanimljivu prekretnicu u njegovoj već sada uzbudljivoj sportskoj karijeri.
Liječnici su preporučili da se počnem baviti nekim sportom jer je svakodnevna vježba idealna za rehabilitaciju
Naime, Pavlov je sportski put započeo kada je kao dječak s dijagnozom pojasne mišićne distrofije, neuromuskularne bolesti koja uzrokuje prekid ili zakašnjenje prijenosa informacija od živaca prema mišiću, počeo igrati stolni tenis kao oblik rehabilitacije. “Uz ostale terapije, liječnici su preporučili da se počnem baviti nekim sportom jer je svakodnevna vježba idealna za rehabilitaciju distrofije. Inače je stolni tenis idealan za distrofiju jer potiče brze neuromuskularne reakcije”, poručio je u razgovoru s Hrvatskom katoličkom mrežom.
Na prvi ga je trening doveo otac, za kojeg kaže da mu je tijekom čitave karijere, od početnika do profesionalca, bio jedan od najvećih podrški.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Iako njegov put nije izgledao kao onaj od svojih vršnjaka, njegova karijera kao sportaš s invaliditetom ga je naučilo lekcijama koji drugi njegove dobi nisu imali priliku naučiti. Među ostalom, istaknuo je kako je brzo naučio prihvatiti sebe te da mu je sport dalo puno više samopouzdanja, zbog kojeg se osjećao sposobnim i kreativnim.
“Mislim da sam dosta lagano svladao te prepreke vezane uz pobjede, poraze, ustrajnosti… Uvijek sam bio raspoložen za treninge. Kada sam bio mlađi igrao sam s djecom koja nisu imala neku vrstu invaliditeta pa me to znalo obeshrabriti jer sam mislio da nisam dovoljno dobar. No kada sam krenuo na međunarodna natjecanja za paraolimpijce sam shvatio da je to posve drugačiji sport i da sam puno napredovao, stoga mi je tada bilo lakše i kada sam krenuo u profesionalne vode”, objasnio je.
Bio sam svjestan da naravno, hodam drugačije, no nisam sebe žalio
“Trenutno puno radim s djecom s invaliditetom kao trener te promišljam o svom putu – krize, kriva uvjerenja, poteškoće tijekom treninga i svakodnevnog života i ono što bih istaknuo je da se nikada nisam osjećao drugačiji od ostalih. Bio sam svjestan da naravno, hodam drugačije, no nisam sebe žalio, nisam iskorištavao taj svoj invaliditet i zatvorio se u sebe. Imao sam normalan svakodnevan život i to se reflektiralo i u sportu. Pogotovo u individualnom sportu koji je ovisio o mojim osobnim odlukama”.
Osvrnuvši se na svoja dosadašnja postignuća, istaknuo je kao vrhunac karijere osvojeno pojedinačno srebro na Europskom prvenstvu 2019. u Švedskoj te ekipno srebro koje je osvojio na Europskom prvenstvu 2017. u Bratislavi zajedno s Vjekoslavom Gregorovićem.
Kao mlađi sportaš mogu dobiti godinu više iskustva i zrelosti.
No, Pavao je usmjeren na budućnost, a cilj su mu Paraolimpijske igre u Tokiju, koje se prema dostupnim informacijama za vrijeme objavljivanja ovog članka, i dalje planirane za ljeto 2021. “Trenutno je proces kvalifikacije putem rang-liste zatvoren. Nisam se na taj način uspio plasirati, međutim preostaje mi kvalifikacijski turnir kao i prilika ‘wildcarda’ kako bih mogao nastupati u Tokiju”, objasnio je. “Nije mi bilo svejedno čuti da su igre odgođene. Sportašu je svaki dan, svaki sat vrijedan. A pogotovo godinu dana. No bio sam optimističan jer kao mlađi sportaš mogu dobiti godinu više iskustva i zrelosti. Očekujem dobar nastup na kvalifikacijskom turniru i nadam se da ću se tako plasirati”.
Na njegovom putu, ističe Pavao, bitna je bila i njegova vjera, koju nastoji svjedočiti u sportu gdje je poslan. “Najbolje svjedočim poštenom borbom, poštivajući fair-play. Trudim se primjerom na terenu i van terena biti pravi Kristov vojnik. Prije svakog meča volim se pomoliti i utječem se raznim svecima – sv. Franji, sv. Josipu, sv. Mihaelu arkanđelu – ovisi o trenutku. Dođem li do Paraolimpijskih igara bit će teška borba pa ću se morati mnogima utječi!”, zaključio je.