S obzirom da je za života bio nepoznat, običan čovjek, smrću na ulici i pregledom njegova tijela Matt Talbot je pobudio zanimanje javnosti. Tko je taj čovjek koji ima tri lanca na sebi privezana i na ruci mu piše „O, Djevice, ja te molim za tri stvari: milost Božju, prisutnost Božju i blagoslov Božji“ i „Blažena Majko, zagovaraj me kod Isusa da mogu biti dio Njegova kraljevstva!“. Umro je 1925. godine od srčanog udara u dobi od 70 godine na jednoj dublinskoj ulici na putu prema crkvi. Godine 1931. nadbiskup Dublina pokreće postupak proglašenja Matta svecem, a 1975. proglašen je slugom Božjim. U vrijeme  dok je bio kronični alkoholičar nitko nije mogao očekivati da će jednog dana za njega biti pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Niti da će se po njemu zvati klinike za liječenje ovisnosti po cijelom svijetu.

Matt Talbot / Foto: Franjevci subotica

Nakon događaja koji ga je potresao “do srca” dao je zavjet da više neće piti

Uz oca alkoholičara, već u ranoj mladosti Matt Talbot odao se alkoholu. Odustao je od školovanja, počeo je raditi već s dvanaest godina za trgovce alkoholnim pićima i tu se propio. U šesnaestoj je bio kronični alkoholičar. Do svoje 28. godine sav svoj novac trošio je na piće. Jedne večeri, bez novaca, stajao je ispred puba u nadi da će ga netko od njegovih prijatelja koje je nebrojeno puta znao počastiti pozvati na piće. Neki su mu se rugali, neki su ga ignorirali i on je s tim iskustvom bio potresen „do srca“, kako je kasnije znao reći. Tada je dao zavjet da neće više piti. Sutradan je otišao na ispovijed i konzultacije oko zavjeta. Svećenik mu je rekao neka to učini na tri mjeseca i dao mu upute (12 koraka koje se danas smatraju pretečama u liječenju alkoholičara). Otišao je u nedjelju na misu i nakon dugo vremena primio pričest. Imao je žarku želju više nikada ne povrijediti Boga te s Njegovom pomoći početi novi život. Kako bi izbjegao dotadašnje prijatelje u piću, nakon posla je krenuo šetati i svraćao malo po malo u crkvu. Nedjeljom je išao na sve mise. Tek s vremenom je počeo moliti. Svi su primijetili da se nakon zavjeta promijenio. Više nije psovao. Dao je ponovno zavjete na još šest mjeseci, zatim na godinu i na kraju za cijeli život. Do smrti više nije pio.

Bio je veseli pokornik

Odrekao se i pušenja, čitanja novina i počeo postiti kao nekadašnji irski pustinjaci iz ranokršćanskih vremena. Unatoč teškome radu, koji je trajao svaki dan po deset sati, spavao bi samo tri sata, a pod uzglavlje bi stavio tvrde lučke lance da taj siromašan ležaj bude tvrđi i neudobniji. Želio je pokorom iskupiti svoje višegodišnje pijančevanje, ali nije to činio radi pokore same, već radi onoga što je ona predstavljala. Htio je imitirati Isusa, živjeti kao Krist, tijelo postaviti u ulogu „roba duše“. Živio je opasan s tri lanca (prema Montfortovom naputku „Prava odanost Mariji“). Svoj pokornički život nije živio javno. Bio je veseli pokornik i vješto je to skrivao kao pravi kršćanin. Post je bio uobičajen način njegova života.

Želio je biti posve Božji

Njegov bi dan počinjao već u 2 sata ujutro. Klečeći je ustrajao u žarkoj molitvi do prve rane mise. Poslije toga bio je uvijek među prvima na radnome mjestu. Radio je kao lučki radnik u građevinskoj industriji. Za vrijeme stanke od rada povukao bi se u kakav kut i nastavio svoju jutarnju molitvu. Večer bi provodio bilo uz uzglavlje kakvog bolesnika, bilo uz kakvu pobožnu knjigu. S godinama je postao aktivan član Crkve. S 33 godine postao je član Franjevačkoga svjetovnog reda. Imao je prilike sklopiti brak, ali i to je otklonio. Želio je biti posve Božji.